Sv. Bernard iz Clairvauxa

Bernard je rođen oko 1090. u plemićkoj obitelji u mjestu Fontaines-les-Dijon pokraj grada Dijona u Francuskoj. Imao je petero braće i jednu sestru, a otac Tescelin le Saur bio je gospodar Fontaina i po rodu jedan od najznačajnijih vazala burgundskog vojvode. Bernardova majka Aletha bila je izvanredna žena, divna majka i uzorna kršćanka. Bernard je bio vrlo povučen i osjetljiv dječak sklon sabranosti, pobožnosti i provodio je kreposnu madost. Osobitu je ljubav pokazivao prema bl. Djevici Mariji. U sedamnaestoj godini umire mu majka što ga je jako potreslo te se neko vrijeme osjećao izgubljenim. Takvo stanje uz kušnje protiv čistoće trajalo je četiri godine. Sazrijevši u tom mučnom i teškom stanju 1111. povlači se u Châtillon u čemu ga slijede sva braća i neki rođaci (poslije će im se pridružiti i otac Tescelin), a u travnju 1112. s tridesetoricom mladića među kojima su bila i četiri njegova brata, stupa u reformirani samostan Cîteaux. Taj se samostan latinski zove Cistercium, pa otud i ime redovnika: cisterciti. Kasnije će taj samostan postati kolijevka cistercitskog reda, a Bernard njegov najveći i najpoznatiji sin. Bernard je bio danju i noću uronjen u molitvu i razmatranje usvojivši spoj navještanja i pisanja. Njegovo književno djelo sačuvalo je kroz stoljeća veliku duhovnu vrijednost i svježinu jer je pisao slikovito, toplo i usrdno. Uz to je bio nedvojbeno najveći govornik u tadašnjoj Europi. S nepunih 25 godina izabran je za opata samostana u Clairvauxu koji će sa svojih 67 monaha postati uzor redovničke stege i privlačno mjesto za duše koje su težile savršenstvu. A takvih duša je tada bilo mnogo. Svoje djelovanje Bernard nije ograničio samo na svoju subraću u samostanu već se ono protezalo i na brojne svećenike, redovnike i laike njegovog doba, a traje i sve do danas. Njegova golema korespondencija bila je veća od korespondencija careva i papa toga burnog vremena. Bernard je bio uključen i u pokret križarskih ratova radi oslobođenja Jeruzalema. Francuski su se vitezovi 1119. u Jeruzalemu ujedinili u jedan duhovni red te su se po svojoj prvoj naseobini na području Salomonovog hrama nazvali templari. Njihovo je Pravilo 1128. potvrdila Sinoda u Troyesu, a poticalo je od sv. Bernarda. Bernard se bavio intenzivno crkvenim i političkim poslovima, više nego ijedan drugi redovnik. Njegova mistika i kontemplacija u velikoj su mjeri pripomogle rastu Crkve tako da se to vrijeme s pravom naziva Bernardova epoha. Do svoje smrti osnovao je 68 samostana koji su svi bili smatrani kao kćeri opatije iz Clairvauxa. Umro je 20. kolovoza 1153. u dobi od 63 godine shrvan pokorom, naporima i bolešću. Bio je veliki Marijin štovatelj i širitelj njezine slave tako da su, u pravilu, sve cistercitske crkve njoj posvećene. Sv. je Bernard bio pravi dokaz da asketski i kontemplativni život ne otupljuju čovjeka već ga čine plodnim i otvorenim.

Tko su trapisti?

Reforma monaštva i prvi cisterciti

Kako su prolazila stoljeća slobodnog kršćanstva mnogi su monaški samostani postajali veliki i često vrlo bogati i moćni. Uz materijalno bogatstvo nerijetko se javljala i moralna izopačenost pa su pojedini samostani postajali legla razvrata i sablazni. Takav način života i materijalno blagostanje narušavali su prvotni monaški ideal koji je sv. Benedikt zamislio u svome Pravilu. Uslijedila su nastojanja da se reformira benediktinski red i vrati svojim izvorima. Najuspješnija od tih nastojanja krenula su iz velike opatije Cluny (utemeljene 910.) Nastojanja su prihvatili mnogi europski samostani što je, na kraju, obuhvatilo oko 1200 opatija. Dva najvažnija postignuća te reforme bili su: centralizacija pod poglavarstvom opatije Cluny i velike promjene u liturgiji i pjevanju Službe Božje (Časoslova). Unatoč postignutim reformama ipak je sve ponovno vodilo daljnjem izopačavanju monaškog života. Opatija Cluny te samostani obuhvaćeni reformom postali su nevjerojatno moćni i utjecajni. Svečane molitve i gozbe s plemstvom oduzimale su monasima gotovo cijeli dan, a vremena i mjesta za kontemplaciju i tjelesni rad gotovo da i nije bilo. Ubrzo su se ponovno javili određeni pokreti koji su pokušavali vratiti monaštvo tradiciji i prvotnoj jednostavnosti. Važna reforma započela je 1098. osnivanjem samostana Cîtaux. Taj samostan utemeljili su monasi iz opatije Molesme. Sv. Robert, opat Molesmea, vodio je novu fundaciju i postao superiorom novog samostana. Nekim se monasima život u Cîteauxu nije svidio, pa su se vratili u svoju matičnu opatiju Molesme. Crkvene vlasti iz Rima zatražile su da se i opat Robert vrati u Molesme, a poslije njegova odlaska preostali su monasi za novog opata izabrali monaha Alberica. Nakon njegove smrti 1109. Stjepan Harding, podrijetlom Englez, postao je treći opat Cîteauxa. Cistercitski red (lat. O. Cist.) tu trojicu opata slavi kao svoje osnivače, a ne, kako se to često pogrešno misli, sv. Bernarda iz Clairvauxa. Latinska riječ za Cîteaux je Cistercium, a samostani koji su prihvatili tu reformu, nazivaju se cistercitskim samostanima. Nova se zajednica stalno obogaćivala velikim brojem novih članova. Među njima je bio i mladi plemić Bernard od Fontainesa (rođ. 1091.) koji je sa skupinom od 13 prijatelja 1112. godine ušao u Cîteaux. Taj je samostan ubrzo toliko napredovao da je bio sposoban osnivati nove samostane. Bernard je bio poslan kao prvi opat u novu fundaciju nazvanu Clairvaux, 120 km od Cîteauxa. Bernard je bio veliki čovjek molitve, duhovni pisac i glasoviti propovjednik. Crkva ga smatra svojim naučiteljem. Bio je duhovni savjetnik mnogim papama i kraljevima. Jedan od njegovih monaha iz Clairvauxa bio je izabran za papu Eugena III. U to su se vrijeme vodile borbe oko papinstva pa je njegov izbor još više ojačao položaj cistercita i njihove reforme. Predvođeni sv. Bernardom iz Clairvauxa cisterciti su se ubrzo proširili Europom tako da ih je do kraja 13. stoljeća bilo više od 700. Clairvaux je osnovao brojne samostane po cijeloj Europi, pa tako i na našim prostorima. Bernard je umro 1153. godine. Cistercitska je obnova ponovno istaknula šutnju, siromaštvo, tjelesni rad i kontemplaciju kao važne monaške ideale koji su s vremenom u mnogim samostanima bili obezvrijeđeni.

Cisterciti u Hrvatskoj

U Hrvatsku su prvi cisterciti došli na poziv hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. iz francuske opatije Clairvaux, a prva i najveća cistercitska opatija, osnovana 1205., bila je u Topuskom. Portal stare samostanske crkve u Topuskom jedan je od arhitektonskih ostataka cistercitske prisutnosti na ovim prostorima. Njihove opatije bile su još: Kutjevo, Sv. Križ pokraj Senja, Kostanjevica, Podborje kod Daruvara, Sv. Helena kraj Samobora, Petrovaradin i Zagreb (uz današnju crkvu Sv. Marije na Dolcu). Na prostoru bivše države zapisi spominju oko 20 samostana sa 6 ili 7 opatija (Stična u Sloveniji, Vetrinj kraj Celovca, Bar itd.) Pojedini izvori navode kako su postojali samostani i u Istri, a cistercitkinje su imale svoje samostane u Kloštru Ivaniću i (bivšem) otoku sv. Jakova kraj Zagreba. Napredak samostana velikim je dijelom počivao na razvoju poljoprivrede. Sredinom 16. stoljeća, zbog prodora Turaka i vladarskih sukoba, cisterciti nestaju iz naših krajeva. Od hrvatskih cistercita najpoznatiji je Dubrovčanin Juraj Kružić, opat i trebinjski biskup. Jedan od posljednjih hrvatskih cistercita bio je Stjepan Teplotz (1877. †) koji je bio profesor na bogosloviji u Pragu. Austrijska cistercitska opatija Wettingen – Mehrerau iz Bergenza utemeljila je 1982. u Jastrebarskom pokraj Zagreba cistercitski samostan (priorat) koji je smješten u bivšem dominikanskom, a potom franjevačkom samostanu. Za ponovni dolazak cistercita u Hrvatsku zaslužni su pokojni kardinal Franjo Šeper i o. Bruno Trusić, sadašnji prior samostana. Prošle godine (2005.) bila je svečana proslava 800. obljetnice dolaska cistercita u Hrvatsku.

Reforma cistercita i nastanak trapista

Trapisti pripadaju monaškoj obitelji koja slijedi Krista živeći po Pravilu sv. Benedikta iz Nursije, oca zapadnog monaštva, utemeljitelja samostana Subiaco i Monte Cassino. Nadimak "trapisti" dobili su po reformskom pokretu koji je započeo u 17. stoljeću u francuskom cistercitskom samostanu Notre Dame de La Trappe u Normandiji, pod vodstvom opata Armanda Jeana le Bouthilliera de Rancea. Taj je reformski pokret bio nadahnut obnoviteljskim pokretom koji je počeo 500 godina prije u samostanu Cîteaux pokraj Dijona u Francuskoj, kojim se nastojalo utjecati na promjenu dotadašnjega labavog načina života monaha u mnogim francuskim samostanima. Zato je i službeno ime trapista Ordo Cisterciensis Strictioris Observantiae (O.C.S.O.), tj. Red cistercita strožeg opsluživanja. Trapisti su zapravo reformirani cisterciti koji su svoje djelovanje započeli kao neznatan mjesni reformski pokret, a danas u svijetu djeluju u više od 100 samostana. Manje je poznato da trapisti imaju i žensku granu koja ima 72 samostana, najviše u Europi. Trapisti su kontemplativan red u Katoličkoj crkvi koji služi Bogu i braći ljudima šutnjom, molitvom i tjelesnim radom. Ti tihi monasi i monahinje cijeli svoj život posvećuju Bogu na životnom putu kojim upravlja križ.
Od vremena Bernarda iz Clairvauxa sve do 17. st. cisterciti su imali velike uspone, ali i padove. Nakon reforme reda cisterciti posjeduju mnogobrojne samostane na prostoru zapadne Europe. Papa Eugen IV. opatu Cîteauxa 1438. daruje titulu generala Cistercitskog reda. Prodorom protestantizma na područje zapadne Europe i nestankom katoličkih zajednica nestaju i cisterciti s nekih područja. Tako 1536. engleski kralj Henrik VIII. ukida sve cistercitske samostane u Engleskoj, Velsu i Irskoj, a dvije godine nakon toga ukidaju se, pale, ruše i pljačkaju opatije u Škotskoj, Skandinaviji i protestantskom dijelu Njemačke. Za vrijeme rata s hugenotima u Francuskoj i Flandriji uništeni su brojni cistercitski samostani. Budući da su u Francuskoj u to vrijeme samostani bili podložni državi, plemstvo je sebi pripisivalo pravo na odabir opata, pa bi oni često bili ljudi bez imalo vjere, ili oženjeni, a titula opata mogla se čak i kupiti. U takvu stanju monaštvo u Francuskoj gubi svoju vrijednost i smisao, i sve manje ljudi pokazuje zanimanje za monaški život, a u samostanima ne vlada gotovo nikakva stega. Tada na povijesnu scenu stupa vrlo pobožan i vrijedan cistercitski opat samostana Notre Dame de la Trappe u Normandiji prečasni Armand Jean Bouthillier de Rance koji u svome samostanu uvodi red i stegu po primjeru sv. Bernarda. U svome reformskom nastojanju De Rance nailazi na mnoge protivnike, ali se u vremenu od 1665. do 1700. oblikuje reforma koja se širi iz njegova samostana u druge cistercitske samostane. Opat De Rance je 1700. umro, a osamdeset devet godina poslije, 1789., Francuska revolucija zatire sve redovničke kuće, među njima i La Trappe koji biva porušen. Malobrojni trapisti nalaze utočište u već prije sekulariziranom kartuzijanskom samostanu Valsainte u Švicarskoj, nedaleko od Fribourga. Iz toga grada trapisti su se morali raspršiti po cijelom svijetu. Godine 1803. prvi trapisti pristižu u Maryland u SAD, ali oni nisu provodili osobito dosljedan monaški život i bavili su se dušebrižništvom među katolicima te američke savezne države. Oko 1814. nailazimo na cistercitske reforme la Trappe u Rusiji, Njemačkoj i Engleskoj, a 1825. trapisti grade nove fundacije u Novoj Škotskoj (od Rhode Islanda do Massachusettsa). Tridesetak godina poslije nastaju i danas postojeće opatije Gethsemani u Kentuckyju i New Melleray u Iowi kao središta trapističkog načina života srednjeg američkog Zapada. Zahvaljujući tim samostanima, započinje slavna priča o trapistima. Iz jedva dvadesetak trapističkih samostana 1892. nastaje trapistički red kojemu papa daje odobrenje. Tada se javljaju brojne nove trapističke fundacije u Kanadi, SAD-u, Irskoj, Japanu, Engleskoj, Kini itd. Antiklerikalna francuska vlada 1903. ukida sve samostane Reda na svome prostoru. Mnogi trapisti 1937. bivaju žrtvama kineskog ustanka, a brojna su braća izgubila živote u II. svjetskom ratu, zbog ljubavi prema bližnjima. Osobito je zloglasan masakr njemačkih nacista nad braćom samostana Notre Dame de les Dombes pokraj Liona. Neki su od tamošnjih monaha pokušali spasiti nekoliko Židova od sigurne smrti, ali su otkriveni i smaknuti. Na našem su prostoru komunisti glađu izmorili i u smrt odveli mnogu braću samostana Marija Zvijezda (Maria Stern) pokraj Banja Luke. Nakon rata nastaju trapističke fundacije u Južnoj Americi, Aziji i Africi. Neki se samostani, nažalost, zatvaraju kao Rajhenburg u Sloveniji, Iles i Les Dombes u Francuskoj. U novije vrijeme nastaju samostani Novy Dvur u Češkoj i Myrandel u Danskoj te ženski samostan Tautra u Norveškoj itd. "Staro uminu, novo, gle, posta!" Najviše samostana danas ima u Europi, a odmah potom slijedi Amerika s puno novih samostana u kojima cvjeta monaški način života. U nekim misijskim zemljama red je u punom procvatu, a negdje, kao u Kini, skriven je u ilegali, dok je, negdje, kao u Bosni, pred nestankom. Red je otvoren volji Božjoj i priprema nove fundacije u Libanonu i na Sejšelima. Cijeli Red je 1996. potresla mučenička smrt trapista u samostanu Notre Dame de l’Atlas u Alžiru koje su smaknule fanatične islamske paravojne postrojbe (GIA-Groupe Islamique Armé). Danas muška grana trapističkog reda ima 103 samostana uključujući pridružene iz drugih cistercitsko-trapističkih pokreta među kojima je i anglikanski Ewell koji je, nažalost, zatvoren 2002. U svim samostanima njeguje se izvorna cistercitska kontemplacija obogaćena tjelesnim radom, kako to uči Pravilo sv. Benedikta "da se u svemu slavi Bog".

Trapistički način života

Trapistički način života i njihova duhovnost prije svega je monaška što znači da trapisti žive povučeno od svijeta, pa je samim time njihova posebna zadaća da mole za ljude koji ih okružuju. Kao monasi trapisti slijede Pravilo sv. Benedikta živeći monaško geslo Ora et labora – Moli i radi. Trapistička se molitva sastoji od službene molitve Crkve, tj. Časoslova koji se velikom ljubavlju i pozornošću pjeva u korovima monaha i monahinja. Posebno je prisutno gregorijansko pjevanje koje trapističkoj molitvi daje posebnu dubinu. Nerijetko su brojni posjetitelji trapističkih samostana kazali kako su slušanjem pjevane molitve u trapističkim samostanima "uzdigli" dušu prema nebu. Svaki redovnik i redovnica svojim životom bez prestanka dokazuju da je njihov život neprestana molitva. Moliti se može i pri tjelesnom radu, šetnji nakon napornog posla, ispijanjem jutarnje kave u blagovaonici i dr. Trapisti svaki trenutak koriste kako bi se što više približili Bogu. Jedna novija, ali već glasovita odlika je i njihov odličan smisao za humor. Dobar se monah svojoj nezgodi zna uvijek nasmijati jer mrzovoljnost nije odlika kršćanina. Svakom trapistu Bog bi trebao zauzimati prvo mjesto u životu, pa je tako čitav njegov život uvijek usmjeren prema Bogu. Trapistička naobrazba se sastoji od svakodnevnog čitanja raznih vrsta knjiga, a dnevno čitanje Biblije (Lectio divina) predstavlja poseban pojam svakom trapistu. To što netko nosi crno-bijelo monaško ruho, ne čini ga odmah monahom. Monah zrači posebnom radošću koju pokušava prenositi na svoju braći ili sestre. Njegovo jutro započinje, a večer završava s molitvom na usnama. Trapistički red nisu obilježili filozofi, stručnjaci za književnost ili sveučilišni profesori nego generacije monaha i monahinja koji su živjeli životima šutnje i molitve čija je duhovnost bila usmjerena na križ po kome živimo i u kome jesmo. Možemo reći da trapisti bez molitve i rada ne mogu opastati. U trapističkim samostanima proizvode se i nadaleko glasoviti sirevi, pivo i drugi proizvodi, što ovisi o podneblju u kome se samostan nalazi. Trapistički samostani jesu vrlo mirna mjesta, ali tvrdnja da trapisti bez prestanka šute, ne odgovara istini. U svakom njihovu samostanu postoji točno određeno vrijeme za meditaciju i duhovno čitanje i to je otprilike sve što bi se moglo nazvati potpunom šutnjom. Po danu monasi mogu razgovarati i prema svakoj prilici se odnose u skladu s Pravilom sv. Benedikta kao vodičem u svakoj situaciji, osobito u odnosu prema drugima, tj. subraći i posjetiteljima. U vrijeme Kompleta (molitve Povečerja, pa do Laude - Jutarnje iz Časoslova) vlada tzv. Velika tišina koje se monasi strogo pridržavaju i u tom vremenu nije dopušteno razgovarati. Kad je to potrebno, trapisti mogu izaći iz samostana, npr. zbog poslovnih obaveza, kupovine, zdravstvenih razloga, obiteljskih prilika ili osobnih potreba za što traže dopuštenje svoga opata. Bez obzira na sve današnje "trendove" trapisti brojčano rastu i osnivaju nove samostane. Trapističku duhovnost 20. stoljeća posebno je obilježio Thomas Merton bez čijih bi glasovitih književnih djela duhovnost 20. stoljeća bila znatno siromašnija. Merton je svoje golemo kontemplativno trapističko iskustvo prenosio na ljude u svome samostanu i putem svojih knjiga širom svijeta. Nesigurnim dušama nastojao je ojačati vjeru, a potaknuti na kontemplaciju one koji je nisu imali priliku živjeti. Thomas Merton jedan je od najvažnijih suvremenih duhovnih pisaca i vjerojatno najpoznatiji trapist modernog vremena.

Trapisti kod nas

Prvi trapistički samostani na našim prostorima bili su u Rečici kod Karlovca te u Zemuniku blizu Zadra. U Sloveniji pokraj Krškog bila je trapistička opatija Rajhenburg. U Delibašinu selu pokraj Banja Luke nalazi se trapistička opatija Marija Zvijezda (Maria Stern). Sve navedene, osim samostana pokraj Banja Luke, pregazilo je vrijeme i postali su dio povijesti, ali danas ni taj samostan nije daleko od toga.

Trapistička kultura

Trapisti u književnom i umjetničkom smislu nemaju istaknutijih pojedinaca (ako Thomasa Mertona). Ono što je kod trapista posebno je nebrojeno mnoštvo monaha i monahinja koji su kulturološki stvarali slike, pjesme i knjige različitih sadržaja u skrovitosti svojih samostana, više ili manje skriveni od javnosti.
Jedina stvar u kojoj je moguće promotriti tipičnu trapističku duhovnost i način života bila bi arhitektura. Trapistički samostani nisu jako stari, jer ni Red nije jako star, ali ono što treba naglasiti u ovom pitanju je jednostavnost u arhitekturi. Trapisti nemaju kao benediktinska ili cistercitska braća velikih i glasovitih samostana no svi se trapistički samostani odlikuju izvornom trapističkom jednostavnošću. U trapističkim crkvama uglavnom nije moguće vidjeti ništa osim križa, oltara, svetohraništa i Gospinog kipa. Mnoštvo kipova, slika, fresaka i ukrasa odvraća pozornost od molitve te oni mogu postati sami sebi svrhom. Nakon II. Vatikanskog sabora iz trapističkih je crkava uklonjeno sve suvišno, a zadržano je samo ono što je uistinu potrebno u kući Božjoj. Dakako, to nije bio kulturocid jer su sva stara umjetnička djela svoje mjesto našla u muzejima i time u potpunosti očuvana. Uostalom, sv. Bernard je od prvih cistercita tražio da se grade krajnje jednostavne crkve bez nepotrebnih ukrasa. Samostani su kod trapista uglavnom prislonjeni uz opatijsku crkvu i povezani su s njom klaustralnim hodnikom. Neki samostani građeni u novije vrijeme vrhunska su djela moderne arhitekture kao češki Novy Dvur ili belgijski Soleilmont. Neki od starijih kao Marija Zvijezda u Bosni, francuski Acey ili austrijski Egelszell zaštićeni su kulturno-povijesni spomenici.

Jedan dan u trapističkom samostanu

4,oo Vigilija
Osobna molitva, doručak, Lectio divina

6,30 Lauda (Jutarnja molitva)
Misa, Lectio divina

9,00 Terca
Rad

12,00 Seksta (Podnevna molitva)
Ručak

12,45 Nona
Odmor, rad

17,30 Vesper (Večenja molitva)
Večera, Lectio divina

20,00 Komplet (Noćna molitva)
Počinak

Kako je vidljivo iz ovog rasporeda trapisti veliki dio svoga dana provode u molitvi i radu. U nekim samostanima dnevni raspored molitve i rada varira, ali je suština monaškog dana u svim samostanima potpuno ista.

Kako postati trapist ili trapistkinja

Onaj tko osjeća u srcu da ga Bog zove kako bi ga slijedio u monaškom zvanju, trebao bi, uvjetno, imati između 21 i 55 godina (neki samostani primaju i mlađe od 21. godine). Treba biti katolik (iako ne uvijek jer su mogući prijelazi na katoličku vjeru prije vječnih zavjeta), završiti neku srednju školu, biti praktični vjernik i poznavati svoju vjeru koliko to i inače Crkva traži. Poželjno je imati dobar smisao za humor jer dobar monah uvijek mora biti spreman na šalu!!! Prije ulaska u samostan dobro je biti u kontaktu s nekom opatijom i posjetiti je te tako upoznati monaški život. Nakon pristupa u Red slijedi vrijeme Postulature koja obično traje šest mjeseci, a potom Novicijata, najmanje godinu dana. Treba proći određeno vrijeme i čekati do polaganja privremenih zavjeta nakon kojih se onda polažu vječni zavjeti. Odluka postati monahom ili monahinjom nije lagana, ali Biblija na puno mjesta kaže: "Ne boj se!" Bez obzira na svoju odluku kontakt s nekim od trapističkih samostana i upoznavanje monaškog načina života sigurno će biti jedna od najboljih stvari koje su vam se u životu dogodile. Navodimo samo neke adrese samostana s kojima možete stupiti u kontakt.

Muški samostani:

ABBAYE SAINTE MARIE DU MONT DES CATS
F-59270 GODEWAERSVELDE
FRANCE
www.abbaye-montdescats.com
(možete pisati na francuskom, hrvatskom ili engleskom)

ABTEI MARIAWALD
D-52396 HEIMBACH-EIFEL
DEUTSCHLAND
www.mariawald.de
(njemački)

SAMOSTAN MARIJA ZVIJEZDA
BiH - 78001 BANJA LUKA
BOSNA I HERCEGOVINA

MOUNT ST. JOSEPH ABBEY
ROSCREA, COUNTY TIPPERARY
IRELAND
(engleski)

KLAŠTER NOVÝ DVŮR
DOBRÁ VODA 20
36401 TEPLA U TOUZIME
CESKA REPUBLIKA
www.novydvur.cz
(češki, engleski)

Ženski samostani:

ABTEI MARIA FRIEDEN
URSPRUNGSTRASSE
DAHLEM
D-53949 DEUTSCHLAND
(njemački)

ABBAYE NOTRE DAME DE BONNE ESPERANCE
F-24410 E
ÉCHOURGNAC
FRANCE
(francuski)

Na internetskoj stranici www.ocso.org nalazi se pregled svih muških i ženskih trapističkih samostana uz mnoštvo drugog zanimljivog materijala.