Sv. Benedikt

Benedikt se rodio oko 480. u biskupskom središtu u gradu Nursiji u dobrostojećoj obitelji. Poslan je u Rim na odgoj i školovanje, ali ga tamošnji život i ponašanje rimskog klera nisu nimalo oduševili. Mladi i ozbiljni Benedikt težio je za dubinom i ozbiljnošću, pa napušta Rim i studije nastojeći se osloboditi spona koje su ga u tome spriječavale. Njegov ideal duhovnog života odveo ga je u potpunu samoću u jednu od špilja kraj mjesta Subiaco gdje je počeo provoditi život u strogosti, samoći i pokori nadahnut redovništvom kršćanskog Istoka. Benedikt je nakon tri godine takvoga života, stekavši brojna duhovna iskustva i spoznaje, osnovao malu zajednicu s kojom je povezan zajedničkim idealima slavio Boga živeći životom odmjerene i uravnotežene askeze. Njegovi životopisci navode da je kao samotnik imao jake tjelesne napasti protiv koji se borio veoma odlučno bacivši se gol u trnje kupina. Vodio je kao poglavar i jednu monašku zajednicu u Vicovaru želeći raspuštenim monasima uvesti red i zdravu stegu, a kad su mu neki od njih pružili čašu otrovana vina, Benedikt je čudesnim Božjim zahvatom bio izbavljen od sigurne smrti. Nakon Vicovara vratio se u Subiaco gdje su ga monasi zamolili da im bude duhovni otac. Benedikt je monahe podijelio u 12 manjih samostana, a na čelo svakog postavio je jednog monaha kao oca. Preuzevši duhovno vodstvo svih samostana polako se počeo oblikovati benediktinski način monaškog života. Bila je to škola služenja Gospodinu koja je oživljavala duh prvih kršćana gdje su se osobito poštovale molitva, rad i poslušnost da se u svemu slavi Bog. Benediktinski samostan na Monte Cassinu koji će kasnije osnovati postao je u doslovnom smislu grad na gori gdje su braća živjela monaški ideal moli i radi ostvarujući stalnost na jednom mjestu uz bratstvo rada i molitve. Uz molitvu je njome prožet stajao i rad braće, jer je nerad najveći neprijatelj monaškog života te bi monasi trebali živjeti od rada svojih ruku. Takvo shvaćanje nije ni do danas izumrlo što dugujemo sv. Benediktu. Benediktovo Pravilo je na Monte Cassinu dobilo svoj konačni oblik. Ono svjedoči o Benediktovom idealu svetosti očitujući veliku životnu mudrost i zahvaćenost Bogom koju je kroz stoljeća svjedočila velika benediktinska obitelj skrovitih redovnika i redovnica. Sv. je Benedikt svojim zajednicama kao program ostavio ove riječi: Božjem se djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije pretpostaviti, pa je tako sav benediktinski život određen i prožet svetom liturgijom koja za monaha predstavlja vrhunac dana. Zajednička molitva bratsko je slavljenje Boga iz koje izlazi snaga i hrana za život. Sv. otac Benedikt umro je 21. ožujka 547. te se njegov blagdan stoljećima slavio na taj dan. Kako je u Korizmi slavljenje suzdržano njegov je blagdan premješten na 11. srpnja da mu se može nesmetano posvetiti prikladna i zaslužena pozornost. Grob mu se nalazi u crkvi opatije Monte Cassino, a u ikonografiji ga se obično prikazuje sa štapom i knjigom Pravila, dok kraj njega stoji gavran koji mu je donosio komad kruha dok je živio u špilji. Benediktinci su svojim djelovanjem oblikovali europsku povijest stoga je papa Pavao VI. sv. Benedikta proglasio zaštitnikom Europe. Oni su prvi koji su donjeli kršćanstvo i pismenost na hrvatske prostore i naša se povijest bez njih ne može zamisliti. O tome govore i tri debela sveska djela dr. Ivana Ostojića Benediktinci u Hrvatskoj.

Pravilo sv. Benedikta

PROSLOV

Poslušaj, sinko, pouke učitelja

i prikloni uho svog srca;

spremno primi savjet dobrohotnog oca

i uspješno ga provodi u djelo.

Tako ćeš se naporom posluha vratiti onome

od koga si se udaljio svojim nehajnim neposluhom.

Tebi je, dakle, sada upravljen moj govor,

tebi koji se odričeš svoje volje,

te prihvaćaš najjače i veličajno oružje poslušnosti

da vojuješ Kristu Gospodinu, istinskom Kralju.

Prije nego započneš neko dobro djelo,

veoma usrdnom molitvom

od njega isprosi da ga on dovrši.

Udostojao se ubrojiti nas među svoje sinove

i sada ga ne smijemo žalostiti svojim zlim djelima.

Moramo mu, dakle, s darovima

što nam ih je poklonio

neprestano biti pokorni da nas ne bi jednom

kao rasrđen otac razbaštinio;

ili kao strašan gospodar,

uvrijeđen našim grijesima,

posve nevaljale sluge predao vječnoj kazni,

jer ga nisu htjeli slijediti u slavu.

Stoga ustanimo već jednom

jer nas Pismo zove riječima:

Vrijeme je napokon da se oda sna prenemo.

Otvorimo svoje oči božanstvenom svjetlu

i pažljivim uhom poslušajmo opomene

što nam ih Božji glas svaki dan dovikuje:

O da danas glas mu poslušate,

ne budite srca tvrda!

Nadalje: Tko ima uho,

neka posluša što Duh govori Crkvama.

A što govori? Dođite, djeco, i poslušajte me,

učit ću vas strahu Gospodnjemu.

Trčite dok imate svjetlost života

da vas ne obuzme tama smrti!

Dok Gospodin u mnoštvu ljudi traži svoga radnika,

iznova kaže: O čovječe, ljubiš li život?

Želiš li se nauživati dobrih dana?

Kada to čuvši ti odgovoriš: »Želim«, Bog će ti reći:

Želiš li posjedovati istinski i vječni život,

onda jezik svoj oda zla suspreži

i usne svoje od riječi prijevarnih.

Zla se kloni i čini dobro, traži mir i idi za njim!

Ako to budete činili,

moje će oči biti nad vama,

moje uši nad vašim molitvama

i prije nego me zazovete, reći ću vam: Evo me!

Što bi nam, braćo predraga, moglo biti milije

od takva Gospodnjeg glasa koji nas zove?

Gle, Gospodin nam u svojoj dobroti

pokazuje put života.

Opasavši, dakle, svoje bokove vjerom

i izvršavanjem dobrih djela

stupajmo pod vodstvom Evanđelja

njegovim putovima da bismo mogli ugledati onoga

koji nas je pozvao u svoje kraljevstvo.

Ako želimo stanovati u dvorima njegova kraljevstva,

moramo se žuriti dobrim djelima,

inače nećemo onamo stići.

No upitajmo Gospodina s prorokom:

Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome,

tko li stanovati na svetoj gori tvojoj?

Braćo, poslušajmo Gospodnji odgovor na to pitanje:

on nam pokazuje put prema svome šatoru riječima:

Onaj koji živi bez ljage, koji čini pravicu,

i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom;

koji bližnjem zla ne nanosi

i ne sramoti susjeda svoga;

onaj koji zlobnog đavla, kad ga nešto nagovara,

skupa s njegovom napasti odbaci s vidika svoga srca

i uništi ga, te njegovo nagovaranje

odmah na početku zgrabi i razbije o Krista;

tko se boji Gospodina

i ne uznosi se svojom vjernom službom

znajući da dobro u njemu

nije njegovo djelo, već Gospodnje.

Takvi hvale Gospodina koji djeluje u njima

i govore s prorokom: Ne nama, Gospodine,

ne nama, već svom imenu slavu daj!

Kao što ni apostol Pavao nije ništa

od svoga propovijedanja pripisivao sebi, nego je rekao:

Milošću Božjom jesam što jesam.

I još je govorio: Tko se hvali,

u Gospodinu neka se hvali.

Zato i Gospodin u Evanđelju kaže:

Tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih,

prispodobit će se mudru čovjeku

koji sagradi kuću na stijeni.

Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi

i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada,

jer je utemeljena na stijeni.

Tako završivši Gospodin očekuje od nas

da ćemo na njegove svete opomene

iz dana u dan odgovarati djelima.

Zato nam se i produžuju dani ovog života

kao odgoda da popravljamo svoja zla djela,

kako apostol govori: Zar ne shvaćaš

da te Gospodnja strpljivost privodi pokori?

Ta u svojoj dobroti Gospodin veli:

Neću smrti grešnikove, nego da se obrati i živi.

Braćo, upitali smo Gospodina

tko smije prebivati u njegovu šatoru

i čuli smo da u njemu moramo stanovati,

ali samo onda ako ispunjavamo dužnosti stanara.

Moramo, dakle, pripraviti svoje srce i svoje tijelo

da vojujemo po zapovijedima svete poslušnosti.

A ono što ne može naša narav, molit ćemo Gospodina

da se udostoji pomoći nam svojom milošću.

Ako želimo izbjeći paklene kazne

i dospjeti u vječni život,

onda, dok se nalazimo u ovome tijelu

i imamo vremena da to sve izvršimo

u svjetlu ovoga života,

moramo se žuriti i činiti

što će nam koristiti za vječnost.

Stoga želimo osnovati školu Gospodnje službe.

U toj ustanovi ne namjeravamo zapovjediti

ništa oštra ni teška.

No, ako razbor i pravda ponekad traže

malo stroži postupak,

zato da se isprave pogreške i očuva ljubav,

tada se nemoj prestrašiti

i odmah ostaviti put spasenja

koji u početku ne može biti nego tijesan.

A napredujući u samostanskom životu i vjeri,

srce nam se širi, i putem Božjih zapovijedi hrlimo

s neizrecivom slatkoćom i ljubavlju.

Zato nećemo izbjegavati njegovo učiteljstvo,

nego ćemo u samostanu do smrti

ustrajati uz njegov nauk

i strpljivo sudjelovati u Kristovoj muci

kako bismo imali udjela u njegovu kraljevanju. Amen.

1. poglavlje

VRSTE MONAHA

Poznato je da postoje četiri vrste monaha. Prvo su cenobiti što žive u samostanu i vojuju pod pravilom i opatom.

Zatim postoji druga vrsta, ona anahoreta ili pustinjaka. Oni taj život ne započinju u prvoj revnosti svoga obraćenja, nego tek nakon što u samostanu provedu dugo vrijeme u iskušavanju. Izvježbani pomoću mnoge braće naučili su se boriti protiv đavla. Dobro naoružani istupaju iz bratske čete i prihvaćaju pojedinačnu borbu u samoći. Bez pomoći drugih, sami u sebi sigurni, s Božjom se pomoću bore svojom rukom i laktom protiv poroka tijela i misli.

Treća, vrlo loša vrsta monaha jesu sarabaiti. Nisu prokušani kao zlato u vatri stegom nijednoga pravila, nego su mekani poput olova. Svojim djelima još uvijek služe svijetu i tonzurom lažu Bogu. Po dvojica ili trojica, ili čak pojedinačno, žive bez pastira; mjesto u Gospodnjem ovčinjaku zatvoreni su u svojem, te vlastite želje i požude smatraju zakonom. Svetim smatraju ono što sami misle i odaberu, a što im se ne sviđa to drže da nije dopušteno.

Četvrta su vrsta, monaha takozvani girovagi. Cijeloga svog života obilaze jednu pokrajinu za drugom i po različitim samostanima borave tri ili četiri dana. Uvijek su u pokretu i ne mogu se smiriti, robovi su svoje samovolje i neumjerenosti u jelu, te su u svemu gori od sarabaita.

O bijednom je ponašanju svih tih bolje šutjeti negoli govoriti.

Ostavimo ih, dakle, i prihvatimo se da Božjom pomoću uredimo onu najjaču vrstu, cenobite.

2. poglavlje

KAKAV TREBA BITI OPAT

Opat, koji je dostojan upravljati samostanom, mora se uvijek sjećati naziva kojim ga oslovljavaju i naslov starješine ispuniti djelima. U samostanu se vjeruje da je on Kristov namjesnik, kako apostol kaže: Primiste Duha posinjenja u kojem kličemo: Abba, Oče!

Stoga opat ne smije ništa naučavati, određivati ni zapovijedati osim onoga što je po Gospodnjoj zapovijedi. Njegovo bi zapovijeda-nje i poučavanje moralo kao kvasac Božje providnosti prožeti srca učenika. Neka se opat uvijek sjeća da će na strašnome Božjem sudu obadvoje biti ispitano: njegov nauk i posluh učenika.

Opat mora znati da na pastira pada krivnja za sve što gospodar manje nađe na svojim ovcama. No s druge strane pastir, koji bude svu svoju pastirsku brigu posvećivao nemirnom i neposlušnom stadu te se bude protiv njegovih bolesnih čina služio svim svojim liječničkim znanjem, na Gospodnjem će sudu biti odriješen i moći će Gospodinu reći s prorokom: Tvoju pravdu nisam krio u srcu, kazivao sam istinu tvoju i tvoj spas, ali me oni prezreše i odvrgoše od sebe. Onda će smrt kao kazna svladati one ovce koje su se neposluhom protivile njegovoj brizi.

Tko, dakle, primi ime opata mora kao učitelj svoje učenike upravljati dvostrukim naukom: više svojim primjerom negoli riječima pokazivati sve dobro i sveto; poučljivim učenicima neka Božje zapovijedi predočuje riječima, a tvrdokornima i manje sposobnima svojim djelima. Neka uvijek vlastitim primjerom pokazuje kako se ne smije činiti sve ono što svoje učenike poučava da valja izbjegavati. Inače bi mu se moglo dogoditi da, pošto je drugima propovijedao, sam bude odbačen. Ako on bude griješio, jednom bi mu Bog mogao reći: Što ti naviještaš naredbe moje, Što mećeš u usta savez moj? Ti, kome stega ne prija, te riječi moje iza leda bacaš? I: Gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš.

Neka u samostanu ne razlikuje jednu osobu od druge. Neka ne ljubi jednoga više od drugoga, osim ako koga opazi da je bolji u dobrim djelima i posluhu. Plemenit rodom nema nikakve prednosti pred onim koji je u samostan ušao kao rob, osim da postoji drugi razuman razlog. U tom slučaju opat može, ako drži da je pravedno, u raspoređivanju bilo kome odrediti više mjesto jer, bio rob ili slobodnjak, svi smo jedno u Kristu i borimo se u službi istoga Gospodina, ta u Boga nema pristranosti. Pred njim se razlikujemo jedino onda kad su nam djela bolja nego u drugih i kad nas nađe ponizne. Neka, dakle, opat svima iskazuje jednaku ljubav i neka prema svakome primjenjuje jednak postupak kako tko zasluži.

Opat će se kao učitelj uvijek držati Apostolova savjeta koji glasi: Opominji, savjetuj, kori. Sto znači da prema vremenu i prilikama poveže strogost s blagošću; sad neka pokaže ozbiljnost učitelja, sad opet ljubaznost oca. Stoga će neposlušne i nemirne oštro ukoriti, a poslušne, krotke i strpljive poticati da još bolje napreduju. I opominjemo ga da kara i kažnjava one koji preziru stegu.

Neka ne hini kao da ne vidi pogreške krivaca, već neka ih, koliko može, odmah od početka odsiječe u korijenu sjećajući se kako je umro Heli, svećenik u Silu. Čestite će i razumne učenike u prvoj i drugoj opomeni ukoriti riječima, a nevaljale će i neposlušne odmah pri prvom prekršaju kazniti šibom ili drugom tjelesnom kaznom, jer zna kako je pisano: Bezumnik se ne popravlja samim riječima. i još ono: Biješ li svoje dijete šibom, dušu mu izbavljaš od smrti.

Opat se treba uvijek sjećati onoga što jest i što mu ime znači, te mu valja znati da kome je više dano, od njega će se i više tražiti. Neka zna kako je na sebe primio težak i silan zadatak: voditi duše i služiti različitim ćudima; kod jednoga će pokušati blagošću, kod drugoga ukorom, kod trećega nagovaranjem. Neka se prilagodi i ravna prema značaju i shvaćanju svakoga sebi povjerenog tako ne samo da ne pretrpi nikakve štete kod stada sebi povjerenog, nego da se i raduje napretku dobroga stada.

Prije svega ne smije zanemarivati ili podcjenjivati spas duša koje su mu predane te se više brinuti za prolazna, zemaljska i propadljiva dobra. Neka stalno razmišlja kako se prihvatio vođenja duša za koje će polagati račun. Da mu možda ne bude izlikom manji imetak, neka se sjeća što je napisano: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. I još: Ne trpe oskudicu koji se Boga boje.

Onaj koji preuzima vodstvo duša, neka zna da se mora pripraviti na polaganje računa. Neka bude svjestan da će na sudnjem danu Gospodinu odgovarati za duše povjerene mu braće, a uz to nedvojbeno i za svoju vlastitu. Ako se tako bude uvijek bojao pastirske odgovornosti za povjerene mu ovce, to će ga poticati da, dok se brine za druge, pazi i na samog sebe. A pomažući svojim opomenama drugima da se poprave, i sam će se ispravljati od mana.

3. poglavlje

SAZIVANJE BRAĆE NA SAVJETOVANJE

Svagda kad u samostanu valja odlučiti nešto važnije, opat sazove svu zajednicu te sam iznese o čemu se radi. Saslušav savjet braće sam razmotri stvar i uradi što misli da je korisnije. Zato odredismo da se svi pozovu na savjetovanje jer Gospodin često mlađemu otkriva što je bolje.

Braća trebaju svoje mišljenje iznijeti ponizno i pokorno, i ne smiju se usuditi uporno ga braniti. Konačna odluka ovisi uvijek o opatovoj volji i neka svi poslušno prihvate što on smatra prikladnijim. No, kao što se pristoji učenicima da slušaju učitelja tako dolikuje i opatu da sve određuje mudro i pravedno.

Neka se, dakle, svi u svemu drže Pravila kao učitelja, i nitko ne smije od njega lakoumno odstupiti. U samostanu nitko ne smije slijediti želje vlastitog srca; i neka se bilo tko ne usudi drsko se ponašati prema svom opatu, ili se s njime prepirati unutar ili izvan samostana. Kad bi se tko odvažio i to učiniti, neka se podvrgne kazni što je određena u Pravilu. Opat, međutim, neka sve čini u strahu Božjem i prema odredbi Pravila znajući da će bez ikakve sumnje o svim svojim odlukama polagati račun Bogu, najpravednijem sucu.

Ako se radi o manje važnim samostanskim poslovima, na savjetovanje pozove samo starije, kao što je pisano: Sve čini sa savjetom pa se poslije nećeš pokajati.

4. poglavlje

POMAGALA ZA DOBRA DJELA

Najprije: Boga ljubiti svim srcem, svom dušom i svom snagom; zatim bližnjega kao samoga sebe.

Onda: ne ubiti.

Ne činiti preljuba.

Ne krasti.

Ne podržavati zle požude.

Ne govoriti krivo svjedočanstvo.

Poštivati sve ljude.

Ne činiti drugome Sto ne bismo htjeli da drugi nama učini.

Odricati se samog sebe da slijedimo Krista.

Krotiti tijelo.

Na težiti za užicima.

Ljubiti post.

Siromašne okrijepiti.

Gola zaodjenuti.

Bolesna posjećivati.

Mrtva pokopati.

U nevolji pomagati.

Žalosna tješiti.

Izbjegavati djela ovog svijeta.

Ništa ne pretpostavljati Kristovoj ljubavi.

Ne prepuštati se srdžbi.

Ne dati vremena ljutitosti.

Ne zadržati zlobu u srcu.

Ne pružati lažan mir.

Ne napuštati ljubav.

Ne kleti se da se ne bi krivo prisegao.

Istinu izražavati srcem i ustima.

Ne vraćati zlo za zlo.

Nepravdu ne nanijeti, a nanesenu strpljivo podnositi.

Ljubiti neprijatelje.

Ne proklinjati one koji nas proklinju, nego ih radije blagoslivljati.

Trpjeti progonstvo zbog pravde.

Ne biti ohol.

Ne opijati se.

Ne prejedati se.

Ne predavati se pospanosti.

Ne biti lijenčina.

Ne mrmljati.

Ne klevetati.

Svoje pouzdanje staviti u Boga.

Kad u sebi opazimo što dobro, pripisati to Bogu a ne sebi.

Zlo, naprotiv, uvijek smatrati svojim djelom i sebi ga uračunati.

Bojati se sudnjeg dana.

Strepiti pred paklom.

Iz dna duše težiti za vječnim životom.

Svagdano imati pred očima smrt kako nam se približava.

Svakog časa nadzirati svoje ponašanje.

Biti uvjeren da nas Bog gleda na svakom mjestu.

Zle misli koje nastaju u srcu odmah razbiti o Krista i otkriti ih duhovnom starješini.

Svoja usta čuvati od neispravnih i opakih riječi.

Ne voljeti mnogo govoriti.

Ne upotrebljavati ispraznih ni smiješnih riječi.

Ne voljeti glasno se i grohotno smijati.

Rado slušati sveto štivo.

Često se posvetiti molitvi.

Svoje prijašnje grijehe dnevno Bogu priznavati u molitvi sa suzama i s uzdasima.

Ubuduće te grijehe izbjegavati.

Ne udovoljavati tjelesnim požudama.

Mrziti vlastitu samovolju.

U svemu slušati naredbe opata, pa makar on, što neka se ne dogodi, drukčije činio. Valja se sjećati one Gospodnje zapovijedi: Činite sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati prema njihovim djelima.

Ne željeti da nas zovu svetima prije nego što to jesmo, već najprije budimo sveti da bi se onda to reklo s većim pravom.

Božje zapovijedi dnevno izvršavati djelima.

Ljubiti čistoću.

Nikoga ne mrziti.

Ne biti zavidan.

Ne biti pakostan.

Ne voljeti prepirke.

Izbjegavati preuzetnost.

Poštivati starije.

Ljubiti mlađe.

Iz ljubavi prema Kristu moliti za neprijatelje.

Sa zavađenim se još prije zalaska sunca pomiriti.

I nikada ne zdvajati o Božjem milosrđu.

Eto, to su pomagala duhovnog umijeća. Ako se budemo njima danju i noću neumorno služili i na sudnjem ih danu vratili, Gospodin će nam dati onu nagradu koju je sam obećao: Što oko ne vidje i uho ne ču, to pripravi Bog onima koji ga ljube.

A radionica, u kojoj sve to moramo marljivo izvršavati, jest samostanska odvojenost i stalno življenje u zajednici.

5. poglavlje

O POSLUŠNOSTI

Najviši je stupanj poniznosti poslušnost bez otezanja. Ona dolikuje onima kojima ništa nije draže od Krista. Zbog svete službe, što su je zavjetovali, ili od straha pred paklom, ili radi slave vječnog života, čim starješina nešto naredi, oni ne znaju ni za kakvo oklijevanje već izvrše kao da im je sam Bog to zapovjedio. O njima veli Gospodin: Netom mu glas dopre do uha, on pokorno sluša. Isto kaže i učiteljima: Tko vas sluša, mene sluša.

Takvi odmah sve napuštaju, odustaju od vlastite samovolje, smjesta sve ispuštaju iz ruku, ostavljaju svoj posao nedovršen i spremnim se korakom poslušnosti žure djelom izvršiti glas onoga koji zapovijeda. Kao u jednom te istom trenutku, brzinom od straha pred Bogom, odmah slijedi obadvoje: izrečena zapovijed učitelja i izvršen čin učenika. Njih na to goni čežnja za vječnim životom. Zato su izabrali tijesan put za koji Gospodin kaže: Tijesan je put koji vodi u život. Oni ne žive po vlastitoj zamisli, ne slijede ono što požele i što im godi, nego hodaju prema odluci i zapovijedi drugoga; žive u samostanu i žele imati opata nad sobom. Bez sumnje dotični slijede Gospodnju izreku: Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.

No ta je poslušnost samo onda Bogu prijatna i ljudima mila, kad se zapovijed ne izvršava bezvoljno ni mlitavo, ni sa zakašnjenjem ni mrmljanjem, ili čak s izričitim prigovaranjem; jer posluh izvršen starješini iskazuje se Bogu. On je naime rekao: Tko vas sluša, mene sluša.

Učenici moraju s veseljem slušati jer Bog ljubi vesela darivatelja. Ako učenik posluša nerado i mrmlja ne samo ustima već i u srcu, sve da i izvrši nalog, neće biti po volji Bogu koji gleda u srce onoga koji mrmlja. Za takvo djelo dotični neće dobiti nikakve nagrade, štoviše, zaslužit će kaznu za mrmljanje ako ne dade zadovoljštinu i ne popravi li se.

6. poglavlje

O ŠUTLJIVOSTI

Činimo što kaže prorok: Odlučio sam: Čuvat ću put svoj da ne sagriješim jezikom; postavih stražu svojim ustima. Zamukoh, ukrotih se, mučah i o dobru. Ovdje prorok pokazuje da, ako ponekad treba iz ljubavi prema šutljivosti odustati od do­brih razgovora, toliko više moramo izbjegavati zlo govorenje radi kazne za grijeh.

Zato, zbog važnosti šutnje, savršenim se učeni­cima rijetko dopušta da govore, pa radilo se i o dobrim, svetim i poučnim besjedama. Pisano je naime: Obilje riječi ne biva bez grijeha. I na dru­gom mjestu: Smrt i život u vlasti su jezika. Govo­riti, naime, i poučavati dolikuje učitelju, a učeniku se pristoji šutjeti i slušati.

Stoga, ako tko želi starješinu nešto pitati, učinit će to posve ponizno i s poštovanjem. A lakomislene šale, isprazno brbljanje i sve što navodi na smijeh odbacujemo i osuđujemo zauvijek i na svakom mjestu; te ne dopuštamo da učenik otvara usta za slične riječi.

7. poglavlje

O PONIZNOSTI

Braćo, božansko nam Pismo dovikuje: Svaki koji se uzvisuje bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen. Tim nam riječima pokazuje da je svako uzdizanje neka vrst oholosti. Od toga se prorok čuva kad kaže: Gospodine, moje se srce nije uzvisilo niti se moje oči uznijele; ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Što pak onda, ako nisam mislio ponizno, ako sam se uzoholio? Kao dojenčetu, odbijenu od matere svoje, tako vraćaš duši mojoj.

Zato, braćo, ako želimo doći k vrhuncu savršene poniznosti i brzo dospjeti do onoga nebeskog uzvišenja do kojeg se dolazi poniznošću u ovom životu, onda moramo djelima, prema gore usmjerenima, postaviti one ljestve što su se pokazale Jakovu u snu kad je vidio kako anđeli po njima silaze i uzlaze. Nedvojbeno je da to silaženje i uspinjanje za nas nema nikakva drugog značenja nego da se ohološću silazi, a poniznošću uzlazi.

A te postavljene ljestve su naš život na ovom svijetu što nam ga Gospodin upravlja prema nebu ako smo ponizna srca. Kažemo da su strane tih ljestava naše tijelo i naša duša, a božanski je poziv u strane ljestava ugradio razne stupnjeve poniznosti i samostanske stege kojima nam se valja penjati.

Prvi se stupanj poniznosti sastoji u tome da čovjek ima uvijek pred očima strah Božji i pomno se čuva da to ne zaboravi. Stalno se sjeća svih Božjih zapovijedi i u svom srcu neprestano razmišlja kako će oni koji prezru Boga gorjeti zbog svojih grijeha u paklu, dok je onima koji se boje Boga pripravljen vječni Život. Dotični se treba u svako doba čuvati grijeha i mana mišljenja, jezika, ruku, nogu i samovolje, ali i požude tijela; i neka bude svjestan da Bog svakog; časa gleda na njega s neba, te da Božje oko prati njegovo ponašanje na svakom mjestu i da ga anđeli o tome stalno izvješćuju. Na to nas upućuje prorok i pokazuje da je Bog uvijek nazočan u našim mislima jer veli: Bog proniče srca i bubrege. I opet: Gospodin poznaje misli ljudske. Kaže i ovo: Izdaleka ti već misli moje poznaješ. I još: Misao je ljudska otkrita tebi. A da bi savjesno nadzirao svoje zle misli, vrijedan brat treba u svom srcu stalno ponavljati: Onda sam besprijekoran pred njim, kad se čuvam svoje zloće.

Vršiti vlastitu volju zabranjuje nam Pismo kad kaže: Ne idi za svojom voljom. Isto tako molimo Boga da se nad nama vrši njegova volja. S pravom nas, dakle, uči da ne vršimo svoju volju i da se čuvamo onoga što kaže Sveto pismo: Neki putovi čovjeku izgledaju pravi, a na kraju vode na dno pakla. Prema tome se čuvajmo riječi koja je zapisana o nemarnima: Pokvariše se i u svojim požudama postadoše ogavni.

Zato vjerujemo da su i požude našeg tijela uvijek očite Bogu kad prorok kaže Gospodinu: Sve su moje želje pred tobom. Čuvajmo se, dakle, zlih želja jer na pragu užitka vreba smrt. Stoga nam Pismo naređuje: Ne idi za svojim strastima.

Ako, dakle, oči Gospodinove budno motre dobre i zle, te Gospodin s neba gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman da traži Boga i kad anđeli, koji su nam dodijeljeni, neprestano po danu i po noći Gospodinu prenose sve naše ponašanje, onda se moramo svakog trenutka čuvati da nas ne bi Bog bilo kada, kako prorok kaže u psalmu, ugledao nevjerne i nevaljale. Kad bi nas i štedio u ovom životu, zato jer je milostiv i iščekuje naše obraćanje i popravak, onda bi nam jednom rekao: Sve si to činio, a ja sam šutio.

Drugi je stupanj poniznosti kada tko ne ljubi svoju volju i ne uživa u ispunjavanju svojih želja, nego djelima slijedi glas Gospodina koji kaže: Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. Isto tako negdje piše: »Samovolja donosi kaznu, a kroćenje pribavlja krunu.«

Treći se stupanj poniznosti sastoji u tome da se monah zbog ljubavi prema Bogu u svemu podvrgava starješini u savršenom posluhu. Na taj način nasljeduje Gospodina o kome apostol kaže: Bio je poslušan do smrti.

Četvrti je stupanj poniznosti ako tko u poslušnosti šuteći svjesno prigrli strpljivost u teškim i odbojnim stvarima, pa i onda kad mu se nanose nepravde na bilo koji način. Podnoseći to ne su-staje i ne odstupa kako kaže Pismo: Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti; I još: Čvrsto neka bude srce tvoje i izdrži kušnju Gospodnju. A da pokaže kako onaj koji je vjeran mora za Gospodina podnositi sve pa i protivštine, Pismo u ime svih koji trpe govori: Zbog tebe nas ubijaju čitav dan, smatraju nas kao ovce za klanje. No budući da se sigurno nadaju božanskoj nagradi s veseljem kažu: U svemu tome pobjeđujemo po onome koji nas ljubi. Na drugom još mjestu Pismo veli: Iskušavao si nas, Bože, očistio si nas ognjem kao što se čisti srebro. Pustio si da padnemo u zamku, položio si nevolje na naša leda. I da pokaže kako moramo biti pod vlašću starješine, dodaje: Postavio si ljude na naše glave. A ispunjavajući Gospodnju zapovijed o strpljivosti u suprotivštinama i nepravdama, udari li ih tko po obrazu, oni mu okrenu i drugi, a onome tko im otimlje donju odjeću prepuštaju i gornju; ako su prisiljeni ići jednu milju, pođu dvije. Poput apostola Pavla podnose lažnu braću i blagoslivlju one koji ih proklinju.

Peti je stupanj poniznosti kad monah priznaje opatu ponizno i bez zatajivanja sve zle misli koje mu nadolaze u srcu i sve zlo što ga je potajno učinio. Na to nas potiče Pismo riječima: Otkrivaj Gospodinu putove svoje i u njega se uzdaj. Isto tako veli: Ispovijedajte se Gospodinu jer je dobar, jer je vječno milosrđe njegovo. I prorok kaže: Grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju ne skrivah. Rekoh: Priznat ću Gospodinu krivnje svoje, i ti si oprostio zloću moga srca.

Šesti je stupanj poniznosti ako se monah zadovoljava najmanjim i najgorim te pri svakom dobivenom nalogu drži sebe slabim i nevrijednim radnikom govoreći sam sebi s prorokom: Poništen sam i bez razbora, k'o živinče pred tobom, ali ću uvijek biti s tobom.

Sedmi se stupanj poniznosti sastoji u tome priznaje li se tko ne samo jezikom nižim i nevrednijim od svih, nego je u to uvjeren i u dubini svoga srca, pa ponizno govori s prorokom: A ja, crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir. Uzdigoh se pa sam ponižen i zasramljen. I opet: Dobro mi je što sam ponižen da bih naučio tvoja pravila.

Osmi je stupanj poniznosti kad monah čini samo ono na što ga potiču zajedničko samostansko Pravilo i primjeri starijih.

Deveti je stupanj poniznosti obuzdava li monah u govoru jezik i vjeran šutljivosti ne govori dok nije zapitan. Pismo, naime, kaže da obilje riječi ne biva bez grijeha, i da se brbljav čovjek neće održati na zemlji.

Deseti je stupanj poniznosti ako monah nije brz ni spreman na smijeh jer je pisano: Bezumnik u smijehu uzdiže svoj glas.

Jedanaesti se stupanj poniznosti sastoji u tome da monah govori krotko i bez smijeha, s poniznom ozbiljnošću; rekne samo malo i to pametnih riječi, bez vike, kako negdje piše: »Mudrac se prepoznaje po kratkoći govora.«

Dvanaesti je stupanj poniznosti kada je monah ponizan ne samo u srcu, nego kad oni koji ga gle-daju to uvijek vide i po držanju njegova tijela: kod Djela Božjeg, u bogomolji, u samostanu, u vrtu, na putu, na polju, ukratko svagdje, bilo da sjedi, hoda ili stoji pa je stalno pognute glave i pogledom prema zemlji. Svakog se časa drži krivcem za svoje grijehe i zamišlja kako već stoji pred strašnim Božjim sudom. Neprestano u srcu ponavlja riječi carinika u Evanđelju koji je oborena pogleda u zemlju govorio: Gospodine, ja grješnik nisam dostojan ni očiju svojih podignuti k nebu. I s prorokom kaže: Pognut sam i ponižen sasma. Ako se monah popne na sve te stupnjeve poniznosti, uskoro će dospjeti do one Božje ljubavi koja kad je savršena izgoni strah. U toj ljubavi počinje sve ono što je dosad izvršavao od straha sada činiti bez ikakva napora, kao iz naravne navike; ne više od straha pred paklom, već zbog ljubavi prema Kristu, te mu naviklu na dobra djela krepost postaje radosnom. Tu će milost na svom radniku, koji se očistio od mana i grijeha, Gospodin pokazati po Duhu Svetom.

8. poglavlje

SLUŽBA BOŽJA U NOĆI

U zimsko doba, to jest od prvog studenoga do Uskrsa, ustajat će se prema razumnom prosuđivanju o osmom satu noći. Tako mogu braća počivati malo više od pola noći i tada odmoreni ustati. Vrijeme što im još preostaje poslije Bdijenja neka braća, kojima je to potrebno, iskoriste za razmatranje psalama i Čitanja. Od Uskrsa do spomenutoga prvog studenog vrijeme se raspoređuje tako da nakon Bdijenja poslije kratke stanke, za koje braća mogu izaći zbog naravnih potreba, slijedi Jutarnja koju valja održati o svanuću.

9. poglavlje

BROJ PSALAMA KOD NOĆNE SLUŽBE BOŽJE

U spomenuto zimsko doba najprije se tri puta rekne redak: Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja navješćivati hvalu tvoju. Zatim slijedi treći psalam sa Slava. Nakon toga devedeset četvrti psalam s antifonom, ili barem jednostavno otpjevan. Slijedi Ambrozijev himan i na to šest psalama s antifonama. Kad je to izrečeno, a isto tako i redak, opat da blagoslov; tada svi posjedaju na klupe, a braća izmjenice čitaju iz knjige na štioniku tri Čitanja, između kojih se pjevaju tri otpjeva. Dva se otpjeva izreku bez Slava, a poslije trećega pjevač kaže Slava. Netom je pjevač započne, odmah svi ustanu sa svojih sjedala u čast i poštovanje svetom Trojstvu.

Kod Bdijenja se čitaju Bogom nadahnute knjige Starog i Novog zavjeta, a i njihova tumačenja što su ih napisali poznati i pravovjerni katolički oci.

Nakon ta tri čitanja s njihovim otpjevima slijedi ostalih šest psalama koji se pjevaju s Aleluja. Zatim se uzme Čitanje iz Apostola, što se govori napamet, redak i litanijska molitva, to jest Gospodine, smiluj se. I tako se završi noćno Bdijenje.

10. poglavlje

NOĆNO BDIJENJE U LJETNO DOBA

Od Uskrsa do prvog studenoga moli se čitav sprijeda navedeni broj psalama. Samo se izostave Čitanja iz knjige zbog kratkoće noći, a mjesto njih se govori jedno Čitanje iz Starog zavjeta napamet i zatim slijedi kratak otpjev. Sve drugo se obavi kako je gore rečeno, to jest kod noćnog Bdijenja broj psalama nikad ne smije biti manji od dvanaest, ne ubrajajući u to treći i devedeset četvrti psalam.

11. poglavlje

SLAVLJENJE BDJENJA NEDJELJOM

Nedjeljom se za Bdijenja ustaje ranije. To se Bdijenje održava slijedećim rasporedom: moli se, kako smo već odredili, šest psalama i redak; zatim svi pravilno prema svome redoslijedu posjedaju na klupe te se čitaju, kako smo gore rekli, iz knjige četiri Čitanja s njihovim otpjevima. Samo na kraju četvrtog otpjeva pjevač kaže Slava i čim je započne pjevati, svi odmah ustanu zbog poštovanja.

Poslije tih Čitanja slijedi kao prije po redu ostalih šest psalama s antifonama i redak. Zatim se opet čitaju četiri druga čitanja s njihovim otpjevima istim redom kao gore. Onda se mole tri hvalospjeva iz Proroka što ih odredi opat; ti se hvalospjevi pjevaju s Aleluja. Pošto je izrečen redak i opat dao blagoslov, čitaju se četiri daljnja Čitanja iz Novog zavjeta, istim redom kao gore. Poslije četvrtog otpjeva opat započne himan Tebe Boga hvalimo. Zatim pročita odlomak iz Evanđelja, a za vrijeme tog čitanja svi stoje sa strahopoštovanjem. Kad to pročita, svi govore Amen, i opat odmah nastavi himan Tebi dolikuje hvala. Poslije blago-slovne molitve počinje Jutarnja.

Tog se rasporeda kod Bdijenja valja pridržavati nedjeljom u svako doba godine, jednako ljeti i zimi. Kad bi se slučajno, ne daj Bože, ustalo kasnije, onda se moraju skratiti Čitanja i otpjevi. Valja se svakako čuvati da se to ne dogodi; ako bi se ipak dogodilo, neka onaj, čijim se nemarom to zbilo, dade za to u bogomolji odgovarajuću zadovoljštinu Bogu.

12. poglavlje

KAKO SE SLAVI JUTARNJA

Za Jutarnju nedjeljom pjeva se najprije šezdeset šesti psalam, bez antifone i ne prekidajući. Zatim se govori pedeseti psalam s Aleluja. Onda sto sedamnaesti i šezdeset drugi; poslije toga: hvalospjev, pohvalni psalmi, Čitanje iz Otkrivenja napamet, otpjev. Ambrozijev himan, redak, hvalospjev iz evanđelja i litanija. Time se Jutarnja završi.

13. poglavlje

KAKO SE JUTARNJA OBAVLJA U OBIČNE DANE

U obične se dane Jutarnja slavi ovako: moli se šezdeset šesti psalam bez antifone, kao nedjeljom, malo otežući tako da bi svi stigli na pedeseti psalam koji se govori s antifonom. Zatim se mole po običaju dva daljnja psalma, //naime: ponedjeljkom peti i trideset peti, utorkom četrdeset drugi i pedeset šesti, srijedom šezdeset treći i šezdeset četvrti, četvrtkom osamdeset sedmi i osamdeset deveti, petkom sedamdeset peti i devedeset prvi, a subotom sto četrdeset drugi i hvalospjev iz Ponovljenog zakona, koji se dijeli na dvije Slave. Na druge, naime, dane// svakog se dana pjeva odgovarajući hvalospjev iz Proroka, kako je običaj u Rimskoj crkvi. Zatim slijede pohvalni psalmi, jedno Čitanje iz Apostola napamet, otpjev, Ambrozijev himan, redak, hvalospjev iz Evanđelja i litanija. Time se Jutarnja zaključi.

Jutarnja se i Večernja ne smije ni u kojem slučaju završiti a da starješina na koncu ne izgovori cijelu Gospodnju molitvu tako da je svi čuju, zbog trnja sablazni koje običava niknuti. Tim što su pozvani obećanjem molitve: Otpusti nam kako i mi otpuštamo, očiste se od takve mane. Na svršetku drugih Časova glasno se rekne samo svršetak te molitve tako da svi odgovore: Nego izbavi nas oda zla.

14. poglavlje

KAKO SE BDIJENJE OBAVLJA NA BLAGDANE SVETACA

Na blagdane svetaca i sve svetkovine Bdijenje se obavlja onako kako smo odredili za nedjelje. Samo se uzimaju psalmi, antifone i Čitanja što spadaju na dotični dan, ali se drži gore navedeni redoslijed.

15. poglavlje

U KOJE SE VRIJEME PJEVA ALELUJA

Od svetog se Uskrsa do Duhova Aleluja pjeva neprekidno, i to kod psalama i kod otpjeva. Od Duhova od početka korizme Aleluja se pjeva svake noći samo kod šest zadnjih psalama noćne službe. Svake pak nedjelje izvan korizme s Aleluja pjevaju se hvalospjevi kod Bdijenja, Jutarnje, Prvog, Trećeg, Šestog i Devetog časa, a Večernja s antifonom. Otpjevi se, međutim, nikada ne pjevaju s Aleluja osim od Uskrsa do Duhova.

16. poglavlje

KAKO SE SLUŽBA BOŽJA OBAVLJA DANJU

Kao što kaže prorok: Sedam puta na dan tebe hvalim. Taj posvećeni broj sedam ispunjavamo tako da svoju dužnu službu obavljamo Jutarnjom, Prvim, Trećim, Šestim i Devetim časom, Večernjom i Povečerjem; jer o tim molitvenim časovima preko dana prorok veli: Sedam puta na dan tebe hvalim. O slavljenju Bdijenja taj isti prorok kaže: O ponoći ustajem da te slavim.

U te, dakle, sate slavimo svoga Stvoritelja zbog njegovih pravednih odluka, to jest Jutarnjom, Prvim, Trećim, Šestim i Devetim časom, Večernjom i Povečerjem; a ustajemo i po noći da ga slavimo.

17. poglavlje

KOLIKO SE PSALAMA ČITA KOD TIH ČASOVA

Za slavljenje Bdijenja i Jutarnje već smo odredili poredak psalama, a sad ga ustanovimo za slijedeće molitvene Časove.

Za Prvi čas se mole tri psalma, svaki posebno, dakle ne pod jednim Slava; prije početka psalama rekne se redak: Bože, u pomoć i himan toga Časa. Poslije tih triju psalama govori se Čitanje, redak, Gospodine, smiluj se i zaključak.

Po istom se rasporedu slavi Treći, Šesti i Deveti čas, to jest, redak, himan toga Časa, po tri psalma, Čitanje, redak, Gospodine, smiluj se i zaključak. Ako je zajednica veća, ti se psalmi pjevaju s antifonama, a ako je manja, bez prekida.

Večernja služba obuhvaća četiri psalma s antifonama. Poslije tih psalama je Čitanje, zatim otpjev, Ambrozijev himan, redak, hvalospjev iz Evanđelja, litanija i Gospodnja molitva kao završetak.

Za Povečerje se mole tri psalma koji se govore bez prekidanja, bez antifone. Zatim slijedi himan tog Časa, Čitanje, redak, Gospodine, smiluj se i na svršetku blagoslov.

18. poglavlje

KOJIM SE REDOM MOLE PSALMI

Najprije se reče redak: Bože, u pomoć mi priteci; Gospodine, pohiti da mi pomogneš. Zatim Slava i himan dotičnog Časa.

//Slijede nedjeljom za Prvi čas četiri odlomka sto osamnaestog psalma. Za druge Časove, naime za Treći, Šesti i Deveti govore se po tri odlomka navedenog sto osamnaestog psalma. Za Prvi čas ponedjeljkom mole se tri psalma, naime prvi, drugi i šesti, tako se za prvi čas govore svakog dana po redu do nedjelje tri psalma do devetnaestog, pri čemu se deveti i sedamnaesti dijele na dva odlomka. Tako nedjeljno Bdijenje uvijek počinje dvadesetim psalmom.

Za Treći, Šesti i Deveti čas ponedjeljkom govori se onih preostalih devet odlomaka sto osamnaestog psalma. Na taj se način cijeli sto osamnaesti psalam izmoli u ta dva dana, naime u nedjelju i ponedjeljak. U utorak se za Treći, Šesti i Deveti čas govore po tri psalma, od sto devetnaestog do sto dvadeset sedmog, dakle devet psalama. Ti se psalmi ponavljaju kod dotičnih Časova uvijek na isti način sve do nedjelje, a nepromijenjen ostaje u sve te dane i raspored himana, Čitanja i redaka. Tako će se nedjeljom uvijek započeti sto osamnaestim psalmom.

Za Večernju se dnevno pjevaju četiri psalma. Ti psalmi počinju sa sto devetim i nastavljaju se sve do sto četrdeset sedmoga. Izuzimaju se oni psalmi koji su već odvojeni za druge Časove, naime od sto sedamnaestog do sto dvadeset sedmog, nadalje sto trideset treći i sto četrdeset drugi. Svi se ostali pjevaju kod Večernje. Kako pri tom nedostaju tri psalma, podijele se oni duži, naime sto trideset osmi, sto četrdeset treći i sto četrdeset četvrti. Sto šesnaesti zbog kratkoće spaja se sa sto petnaestim.

Time je određen raspored psalama kod Večernje, a sve ostalo, i to, Čitanje, otpjev, himan, redak i hvalospjev obavlja se kako je gore određeno. Kod Povečerja se svakodnevno ponavljaju isti psalmi, naime četvrti, devetnaesti i sto trideset treći.

Tako je određen raspored moljenja psalama preko dana. Svi ostali psalmi neka se jednako razdijele na sedam Bdijenja, i to tako da se duži psalmi podijele, a svakoj noći dopadne dvanaest psalama.//

Izričito upozoravamo da, ako netko ne prihvaća tu raspodjelu psalama, neka po boljem nahođenju sastavi drugi raspored. Samo neka svakako pazi da se tjedno uzme čitav psaltir od sto pedeset psalama i da se on uvijek iznova započne kod nedjeljnog Bdijenja. Monasi, naime, koji tjedno ne izmole čitav psaltir i uobičajene hvalospjeve, pokazuju da vrlo nemarno vrše svoju službu, kad čitamo da su naši sveti oci izvršavali revno u jednom danu ono što bismo mi nemarni morali obavljati barem tjedno.

19. poglavlje

O PONAŠANJU KOD PJEVANJA PSALAMA

Vjerujemo da je Bog svagdje nazočan i da oči Gospodnje na svakom mjestu budno motre dobre i zle. Bez sumnje moramo to još čvršće nego inače vjerovati kad sudjelujemo kod Djela Božjeg. Zato se stalno podsjećamo na ono što kaže prorok: Služite Gospodinu sa strahom. I: Pjevajte mudro. I još: Pred licem anđela pjevam tebi.

Razmišljajmo, dakle, kakvi moramo biti pred licem Božanstva i njegovih anđela, te se kod pjevanja psalama vladajmo tako da se naš duh slaže s našim glasom.

20. poglavlje

O SMJERNOSTI KOD MOLITVE

Ako ljudima na visoku položaju podnosimo neku molbu, to se ne usuđujemo nego s poniznošću i po-štovanjem. Koliko se više sa svom poniznosti i prisnom pobožnosti moramo molbom obraćati Bogu, Gospodaru svega stvorenja. I valja nam znati da nećemo biti uslišani zbog mnogih riječi, već zbog čista srca i pokorničkih suza.

Neka stoga molitva bude kratka i čista, osim ako nas Božja milost ne potakne da je produžimo. U zajednici nek molitva uvijek bude kratka i čim starješina dade znak svi će zajedno ustati.

21. poglavlje

SAMOSTANSKI DEKANI

Ako je zajednica veća, iz nje se izaberu braća dobra glasa i sveta života te se postave za dekane. Oni u svemu vode brigu za svoje dekanije u suglasnosti s Božjim zapovijedima i nalozima svog opata. Za dekane se izaberu braća s kojima opat može pouzdano podijeliti svoj teret. I neka se ne izaberu po redoslijedu, nego po primjernom životu i razboritom znanju.

Kad neki dekan, nadut možda ohološću, zasluži ukor, neka bude opomenut jedan, dva i tri puta; ako se ne htjedne popraviti, neka se smijeni i na njegovo mjesto postavi drugi koji to zaslužuje.

To isto određujemo i za priora.

22. poglavlje

O SPAVANJU MONAHA

Svatko spava u posebnoj postelji. Neka po opatovoj odredbi dobije posteljinu kakva odgovara samostanskom načinu života. Ako je moguće, svi spavaju u jednoj prostoriji; ako zbog velikog broja to ne ide, spavaju po deset ili dvadeset sa starješinama koji se za njih brinu. U spavaonicama svjetiljka stalno gori sve do jutra.

Neka spavaju odjeveni i opasani pasom ili uzicom. Kad spavaju ne smiju o boku imati svoje nožiće da se ne bi slučajno u snu ozlijedili. Monasi valja da su uvijek spremni; čim se dade znak, bez oklijevanja ustaju i požure se na Djelo Božje te nastoje jedan drugoga prestići, ali posve ozbiljno i čedno. Mlađa braća nemaju postelje jedan uz drugoga, nego između starijih. Kod ustajanja na Djelo Božje neka se međusobno umjereno bodre, tako da pospanci ne bi imali izgovora.

23. poglavlje

O IZOPĆENJU ZA POGREŠKE

Ako je neki brat tvrdoglav, neposlušan ili ohol, ili mrmlja, ili se usprotivi kojoj točki svetog Pravila, ili nalozima svojih starješina, i time pokaže da to prezire, neka ga njegovi starješine opomenu, prema Gospodnjoj zapovijedi, jedan i dvaput potajno. Ako se ne popravi, neka ga javno ukore pred svima. Ne popravi li se ni tada, neka se kazni izopćenjem, ako je svjestan težine te kazne. Ako se pak i dalje pokaže tvrdoglavim, neka se podvrgne tjelesnoj kazni.

24. poglavlje

NAČIN IZOPĆENJA

Način izopćenja i uopće kazne mora biti u skladu sa stupnjem prekršaja. Opat prosuđuje koliko je prekršaj težak.

Ako neki brat pogriješi u nečem lakšem, neka se isključi od zajedničkog stola. Za onoga koji je isključen od zajedničkog stola vrijedi ova odredba: u bogomolji ne smije započinjati psalma ni antifone, ni da što naglas čita, dok ne dade zadovoljštinu. Svoj obrok dobiva nasamo, poslije obroka braće; ako, na primjer, braća blaguju o šestom satu, tad će brat o devetom; ako braća o devetom, onda će on navečer, dok ne dobije oproštenje nakon odgovarajuće zadovoljštine.

25. poglavlje

O TEŽIM PREKRŠAJIMA

Onaj brat koji je na se navukao kakvu težu krivnju, neka se istodobno isključi od stola i iz bogomolje. Ni jedan brat ne smije s njim biti ni u kakvu zajedništvu, ni s njim govoriti. Sam neka obavlja posao što mu se naloži, da ostane u pokori i žalosti; i neka razmišlja o strašnoj osudi apostola koji kaže: Neka se takav preda sotoni na propast tijela, da bi se spasio duh na dan Gospodina Isusa. Obrok jela mu se daje napose, u onoj količini i u ono doba kako opat smatra prikladnim. Isto tako neka ga u prolazu nitko ne pozdravlja s blagoslovom, niti se blagoslovi hrana što mu se daje.

26. poglavlje

O ONIMA KOJI SE BEZ DOPUŠTENJA DRUŽE S IZOPĆENIMA

Ako se neki brat usudi bez opatova dopuštenja na bilo koji način družiti s izopćenim bratom, s njime govoriti ili mu štogod priopćiti, pogađa ga ista kazna izopćenja.

27. poglavlje

KAKO SE OPAT MORA BRINUTI ZA IZOPĆENE

Opat mora na svaki mogući način voditi brigu o braći koja su pogriješila, jer ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni. Zato se treba poput iskusna liječnika poslužiti svim sredstvima: neka im pošalje senpekte, to jest stariju i mudru braću, koja će kolebljiva brata kao neopazice hrabriti i nagovarati na poniznu zadovoljštinu; neka ga oni utješe da ga pretjerana žalost ne shrva, nego kako kaže apostol: Valja mu iskazati ljubav; i neka svi mole za njega.

Opat mora ulagati mnogo truda te s pomnjom i zalaganjem sve brzo poduzeti da ne izgubi ni jednu od ovaca što su mu povjerene. Valja mu znati da je preuzeo brigu za bolesne duše, a ne samovlast nad zdravima. I neka se boji prijetnje što ju je Bog izrekao preko proroka: Što vam je izgledalo jako, uzeli ste sebi, a što je bilo slabo, to ste odbacili. Isto tako neka se ugleda u sveti primjer Dobrog Pastira, koji je ostavio devedeset i devet ovaca u planini i uputio se da potraži jednu izgubljenu. I toliko se smilovao njenoj iznemoglosti da se udostojao podići je na svoja sveta ramena i na taj je način opet odnijeti k stadu.

28. poglavlje

O ONIMA KOJI SE UNATOČ ČEŠĆIM OPOMENAMA NE POPRAVE

Ako je neki brat bio češće ukoren zbog bilo kakva prijestupa, pa čak i izopćen, a ipak se ne po-pravi, neka se na nj primijeni oštriji postupak, to jest, podvrgne se kazni šibanja. Ne popravi li se ni tako, ili čak nastoji, ne dao Bog, nadut ohološću braniti svoje čine, tada neka opat postupi poput iskusna liječnika. Pošto je upotrijebio sva sredstva: obloge i mazanja nagovaranjem, ljekarije božanskog Pisma, pa i paljenje izopćenjem i udarcima šibom, te tada uvidi da mu sve to nastojanje nije ništa pomoglo, neka onda prijeđe na još djelotvornije sredstvo: on sam i sva braća mole za njega da Gospodin, kome je sve moguće, opet vrati zdravlje bolesnu bratu. Istom kad on ni na taj način ne bi ozdravio, neka opat upotrijebi nož za rezanje, kako veli apostol: Iskorijenite opakoga iz svoje sredine. I još: Ako li se nevjernik hoće odijeliti, neka se odijeli, da ne bi jedna šugava ovca zarazila cijelo stado.

29. poglavlje

TREBA LI BRAĆU KOJA SU NAPUSTILA SAMOSTAN OPET PRIMITI

Ako je koji brat vlastitom krivnjom izašao iz samostana pa se želi vratiti, mora najprije obećati da će se potpuno popraviti od one pogreške zbog koje je istupio. Tada neka se primi na posljednje mjesto, da bi se tako iskušala njegova poniznost. Ako opet otiđe, neka se na isti način ponovno primi do tri puta, ali nakon toga neka zna da će mu se uskratiti bilo kakva mogućnost povratka.

30. poglavlje

KAKO SE KAŽNJAVAJU MLAĐI DJEČACI

Svaka dob i svaki stupanj shvaćanja zahtijeva poseban postupak. Kad god, dakle, pogriješe dječaci ili mladići, ili odrasli koji ne mogu pravo shvatiti koliko je teška kazna izopćenja, neka se kazne strogim postom ili dobro išibaju da ozdrave.

31. poglavlje

KAKAV TREBA BITI SAMOSTANSKI OPSKRBNIK

Za opskrbnika se samostana izabere iz zajednice mudar, zrela značaja, umjeren i da nije pohlepan na jelo, ni ponosit, ni prenagao, ni nepravedan, ni spor, ni rasipan, nego koji se boji Boga i da cijeloj zajednici bude kao otac.

On mora voditi brigu o svemu. Neka ništa ne učini bez opatova naloga. Neka se drži dobivenih uputa. Ne smije žalostiti braće. Ako možda koji brat od njega traži nešto nerazborito, neka ga ne žalosti time da ga s prezirom odbije, nego mu uvjerljivo i smjerno uskrati što je neprikladno tražio.

Neka pazi na svoju dušu i stalno se prisjeća apostolove riječi: Oni koji dobro obavljaju službu, stječu častan položaj. Neumorno će se brinuti za bolesnike, djecu, goste i siromahe čvrsto uvjeren da će za sve to odgovarati na sudnjem danu.

Sve posude i sav samostanski imetak neka smatra kao posvećeno oltarsko posuđe. Ničega ne smije zanemariti. Neka se ne predaje škrtosti, ali ni rasipanju ni uništavanju samostanskog imetka, nogo u svemu mora postupati umjereno prema opatovu nalogu.

Prije svega mora biti ponizan. Ako nekom bratu nema što dati, neka mu pruži barem prijaznu riječ, kako je napisano: Prijazna riječ je bolja od najboljega dara.

On se ima brinuti za sve što mu opat povjeri, a što mu zabrani, neće ni poduzimati. Braći određenu mjeru jela pruža bez ikakve nadutosti i otezanja da se ne sablazne; neka pomišlja što po Božjoj riječi zaslužuje onaj tko sablazni jednog od malenih.

Ako je zajednica veća, dodijele mu se pomoćnici da njihovom pomoći mirnije obavlja povjerenu mu dužnost. U određeno vrijeme neka se daje što valja davati i pita što se ima pitati, da se u Božjoj kući nitko ne smućuje ni žalosti.

32. poglavlje

ORUĐE I OSTALE SAMOSTANSKE STVARI

Imetak samostana, kao oruđe, odijela i sve ostale stvari neka opat povjeri braći pouzdana života i vladanja. Njima po svom nahođenju preda ono na što će oni paziti i poslije opet sakupiti. Opat će imati popis tih predmeta, da zna što izdaje i što prima kad se braća smjenjuju na dužnosti.

Ako netko samostanske stvari drži nečisto i nemarno, neka se ukori. Ne popravi li se, neka se kazni prema Pravilu.

33. poglavlje

SMIJU LI MONASI IŠTA POSJEDOVATI

Osobito se taj porok mora u samostanu iz korijena iščupati. Nitko neka se ne usudi bilo što bez opatova dopuštenja darovati ili primiti, ili što mu drago posjedovati kao svoje, upravo nikakvu stvar: ni knjigu, ni pločice za pisanje, ni pisaljku, uopće ništa; čak ni svoja tjelesa ni volje nemaju u svojoj vlasti. Što je kome potrebno neka očekuje od oca samostana i nije dopušteno išta posjedovati što opat nije dao ili dopustio.

Svima neka sve bude zajedničko, kao što je pisano, tako da nitko ne naziva svojim ništa, niti sebi što prisvaja. Ako se ustanovi da se netko podao tom nadasve opakom poroku, neka se opomene jedan i dvaput. Ne popravi li se, neka se kazni.

34. poglavlje

TREBAJU LI SVI JEDNAKO DOBIVATI POTREBNO

Kako kaže Pismo: Dijelilo se svakome koliko je tko trebao. Time ne kažemo da zavlada pristranost prema nekima, što ne dao Bog, nego da se valja obazirati na slabosti. Kome je, dakle, manje potrebno, neka zahvali Bogu i neka se ne žalosti; a onaj kome je potrebno više, ponizit će se zbog svoje slabosti, a neće se uznositi iskazanim mu milosrđem. Na taj će način svi biti u miru.

Prije svega ne smije se ni zbog kojeg razloga, ni ikojom riječi, ni bilo kakvim znakom pojaviti porok mrmljanja. Ako se tko u tom zateče, neka se strože kazni.

35. poglavlje

TJEDNA SLUŽBA U KUHINJI

Neka braća dvore jedan drugoga, i nitko ne može biti oslobođen te dužnosti osim zbog bolesti, ili ako je zauzet osobito važnim poslom; jer se tom službom stiče veća zasluga i ljubav. Slabijima se dodijele pomoćnici da ne bi to činili sa žalošću. Svakome će se općenito dati pomoćnici, ako to stanje zajednice i mjesne prilike zahtijevaju. Ako je zajednica veća, opskrbnik će biti izuzet od kuhinjske službe; isto tako, kako je rečeno, i onaj tko je zauzet važnijim poslovima. Svi ostali međusobno služe u ljubavi jedan drugome.

Onaj koji svršava tjednu službu, u subotu sve očisti. Neka opere ručnike kojima braća brišu ruke i noge. Brat koji svršava tjednu službu i onaj koji je nastupa, svima operu noge. Posuđe svoje službe vraća čisto i čitavo opskrbniku. A on ga opet predaje onome tko nastupa službu. Tako će znati što izdaje i što prima.

Braća koja obavljaju tjednu službu dobivaju uz određeni obrok jedan sat prije jela nešto pića i kruha, da bi mogli kod objeda braći posluživati bez mrmljanja i velikog napora. U svečane dane neka ipak čekaju do završne molitve.

Braća koja započinju ili svršavaju tjednu službu, u bogomolji poslije Jutarnje pred svima pokleknu i preporuče se da za njih mole. Onaj tko je završio tjednu službu izgovara ovaj redak: Blagoslovljen si, Gospodine Bože, jer si mi pomogao i utješio me. Taj redak izgovara tri puta, zatim primi blagoslov kojim mu služba svršava, a poslije njega onaj što nastupa rekne: Bože, u pomoć mi priteci; Gospodine, pohiti da mi pomogneš. To isto svi ponove tri puta, a dotični dobiva blagoslov i nastupi službu.

36. poglavlje

O BOLESNOJ BRAĆI

Prije svega i nadasve valja se brinuti za bolesnike i dvoriti ih zaista kao Krista. On je, naime, rekao: Bijah bolestan i pohodiste me; i što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. No i bolesnici moraju misliti da ih dvore Bogu na čast, i ne smiju braću koja im služe žalostiti suvišnim zahtjevima. I takvi se ipak imaju strpljivo podnositi, jer se po njima dobiva obilnija nagrada. Neka, dakle, bude opatova glavna briga da oni ne budu zanemareni.

Za bolesnu braću valja odrediti posebnu prostoriju, i neka ih poslužuje bogobojazan, ljubazan i skrban bolničar. Bolesnicima treba pružiti priliku za kupanje koliko god im puta to odgovara; zdravima pak, a osobito mlađima neka se to rjeđe dopušta. Osim toga neka se posve slabim bolesnicima dozvoli jesti meso da bi se oporavili. No čim ojačaju, svi se po običaju uzdržavaju od mesa.

Opat neka se osobito brine da opskrbnik i bolničari ne zanemare bolesnike; on je, naime, odgovoran za sve što učenici pogriješe.

37. poglavlje

O STARCIMA I DJECI

Premda već sama ljudska narav naginje obzirnosti prema toj životnoj dobi, naime, prema starcima i djeci, ipak se i Pravilo mora svojim ugledom pobrinuti za njih. Uvijek valja računati s njihovim slabostima; a što se jela tiče, za njih ni u kojem slučaju ne vrijedi strogost Pravila, nego prema njima treba imati obzira s puno ljubavi, i neka blaguju prije određena vremena. .

38. poglavlje

TJEDNA SLUŽBA ČITAČA

Kod stola braći ne smije manjkati čitanja, ali se ne smije bilo tko dohvatiti knjige i ondje čitati, već nedjeljom počinje onaj koji će čitati cijelog tjedna. Taj koji nastupa tu službu poslije mise i pričesti zatraži od svih neka mole za nj da ga Bog čuva od duha nadutosti. Svi u bogomolji triput govore ovaj redak što ga on započne: Otvori, Gospodine, usne moje i usta će moja navješćivati hvalu tvoju. Zatim primi blagoslov i nastupi službu čitača.

Neka kod stola vlada potpuna tišina, tako da se ne čuje ničije šaptanje niti ičiji glas osim samoga čitača. Što je braći potrebno dok jedu i piju, dodaju jedan drugome, tako da nitko ne treba ništa pitati. Kome ipak nešto manjka, onda to zamoli bilo kakvim znakom radije negoli glasom. Nitko ondje ne smije štogod pitati o štivu ili čemu drugome, da se ne da povoda razgovoru, osim ako bi možda starješina htio nešto kratko reći za pobudu.

Brat tjedni čitač dobiva malo razvodnjena vina prije nego počne čitati, bilo to zbog svete pričesti, bilo da mu post ne bude odviše težak. Poslije objeduje s onima koji vrše tjednu službu u kuhinji i s poslužiteljima.

Braća ne smiju čitati ili pjevati po redu, nego samo oni koji su na pobudu slušačima.

39. poglavlje

O KOLIČINI HRANE

Mislimo da za dnevnu okrepu, bila ona o šestom ili devetom satu, s obzirom na različite slabosti dostaju dva kuhana jela kod svakog obroka. Tko ne može jesti jedno jelo, neka se okrijepi drugim. Dakle, dva su kuhana jela dostatna svoj braći; a ako se nađe voća ili svježeg povrća, neka se doda i treće. Dobra mjera kruha dovoljna je na dan, bilo da se jede samo jednom, ili pak u podne i navečer. Ako se jede i navečer, opskrbnik ostavi jednu trećinu kruha i braći podijeli za večeru.

Ako je posao bio naporniji, u opatovoj je odluci i vlasti da povisi, ako treba, količinu hrane. No prije svega valja izbjegavati neumjerenost i monah se nikad ne smije prejesti. jer ništa nije toliko nedostojno kršćanina kao neumjerenost, kako i naš Gospodin kaže: Pazite na se, da vam srca ne otežaju u proždrljivosti.

Dječacima mlađe dobi ne daje se ista količina kao odraslima nego manje; a neka se u svemu pazi na štednju.

Svi neka se svakako odriču mesa četveronožnih životinja, osim posve slabih bolesnika.

40. poglavlje

O KOLIČINI PIĆA

Svatko ima svoj dar od Boga, ovaj ovako, onaj onako. Zato s nekim strahom određujemo količinu hrane za druge. Međutim i s obzirom na slabost nejakih mislimo da bi svakome imala biti dosta hemina vina na dan. A kome je Bog dao snagu da se od toga uzdrži, neka zna da će biti posebno nagrađen.

Ako bi pak mjesne prilike, rad ili ljetna žega zahtijevali više, to se prepušta sudu starješine; samo će se uvijek paziti da se ne pije do mile volje ili čak opija. Čitamo, doduše, da vino uopće nije za monahe, ali budući da ih u naše dane nije moguće u to uvjeriti, složimo se barem u tome da ne pijemo do mile volje, nego manje, jer vino izopači i razborite ljude.

Gdje su pak mjesne prilike takve da se ne može nabaviti ni gore navedena količina, nego manje, ili čak nimalo, neka braća koja ondje borave hvale Boga i neka ne mrmljaju. Prije svega opominjemo da valja izbjegavati mrmljanje.

41. poglavlje

U KOJE DOBA VALJA BLAGOVATI

Od svetog Uskrsa do Duhova braća objeduju o šestom satu i navečer večeraju. Od Duhova braća poste preko cijelog ljeta srijedom i petkom do devetog sata, ako nemaju poljskog rada ili ne vlada velika vrućina. U ostale dane objeduju o šestom satu. Objed ostaje u šest sati, ako rade poljske poslove ili je odveć velika ljetna žega, a o tome odlučuje opat. On sve tako ublažuje i raspoređuje da bude na spas duša i da braća mogu obavljati svoje poslove bez opravdana mrmljanja.

Od četrnaestog rujna do početka korizme objed je uvijek o devetom satu. Za vrijeme korizme sve do Uskrsa obrok je po Večernjoj. Večernja se obavi tako da kod stola ne moraju upotrebljavati svjetiljke, nego da sve završi dok traje svjetlost dana. No i u svako doba, bilo da se uzima samo jedan obrok, bilo da se i večera, neka se sve obavi za danjeg svjetla.

42. poglavlje

NITKO NEKA NE GOVORI POSLIJE POVEČERJA

Monasi moraju stalno obdržavati šutnju, a osobito u noćno doba.

Zato uvijek, radilo se o posnim ili neposnim danima, treba se držati ovoga: u neposne dane, čim se braća dignu od večere, posjedaju svi zajedno i jedan čita »Rasprave« ili »Životopise« otaca, ili drugo djelo koje izgrađuje slušače, ali ne »Sedmoknjižje« ni »Knjige kraljeva«, jer za ljude slaba duha nije dobro da dotične dijelove Pisma slušaju u to doba; a u drugo doba neka se i oni čitaju.

U posne dane poslije Večernje i kratke stanke započnu čitanjem »Rasprava«, kako rekosmo. Pročita se četiri do pet listova, ili koliko vrijeme dopusti. Dok traje čitanje, skupljaju se svi, pa i oni koji su možda obavljali kakav posao što im je bio naređen. Kad se, dakle, svi skupe, moli se Povečerje; a poslije Povečerja, kad izađu, nije više nikome dopušteno bilo što govoriti. Ako se netko nađe da povrijedi to pravilo šutnje, neka se strogo kazni, osim ako je to potrebno zbog gostiju, ili ako opat kome što naloži. No i to se obavi s najvećom ozbiljnošću i prikladnom suzdržljivošću.

43. poglavlje

O ONIMA KOJI ZAKASNE NA DJELO BOŽJE ILI K STOLU

Čim se začuje znak za službu Božju, napušta se sve, pa makar što tko imao u rukama, te se pohiti s najvećom žurbom, ali ipak ozbiljno da se ne bi dalo povoda rastresenosti.

Neka se, dakle, ništa ne pretpostavi Djelu Božjem.

Tko na noćno Bdijenje dođe poslije Slava devedesetčetvrtog psalma, a neka se on zato pjeva posve polagano i otegnuto, ne smije u koru zauzeti svoje mjesto, već ostane zadnji, ili na mjestu što ga je opat odredio za takve nemarne, da ih vidi on i svi ostali. Dotični ostane ondje dok javno ne zadovolji na svršetku Djela Božjeg. A da ostanu na zadnjem ili nekom odvojenom mjestu, određujemo zato da bi se, kad ih svi gledaju, popravili bar s te svoje sramote. Kad bi, naime, ostali izvan bogomolje, možda bi tko od njih iznova legao i spavao, ili bi vani sjedio i prepustio se brbljanju, a i dao priliku da ga zloduh napastuje. Neka uđu, da ne izgube sve i da se ubuduće poprave.

Tko kod dnevnih Časova ne stigne na Djelo Božje poslije retka i Slava prvog psalma što se pjeva poslije retka, neka prema već spomenutoj odredbi stoji na zadnjem mjestu. Ne smije se pridružiti braći, koja u koru pjevaju psalme, dok ne dade zadovoljštinu, osim ako mu to opat dobrostivo ne dopusti. No i u tom slučaju mora dati zadovoljštinu.

Onaj tko ne dođe k stolu prije retka, što ga s molitvom svi zajedno govore i onda svi sjednu za stol, do dva se puta ukori, ako je to učinio svojom nemarnošću ili krivnjom. Ne popravi li se ni nakon toga, ne smije sudjelovati zajedničkom obroku, nego jede nasamo, odijeljen od zajedništva braće, i uskrati mu se njegov dio vina sve dok ne dade zadovoljštinu i ne popravi se. Isto se tako postupi s onim koji kod stola nije nazočan kad se govori redak poslije jela.

Nitko neka se ne usudi da što jede ili pije prije ili poslije određena sata. Kad pak netko odbije primiti što mu starješina ponudi, ako bi u drugo doba zaželio ono što je prije odbio ili nešto drugo, taj neka ne dobije ništa dok se prikladno ne popravi.

44. poglavlje

KAKO IZOPĆENI DAJU ZADOVOLJŠTINU

Tko je zbog kakva težeg prijestupa isključen od bogomolje i stola, treba da se baci na pod pred vratima bogomolje kad se ondje završava Djelo Božje i ostaje tako ležati ne govoreći ništa, glavom položenom na pod pored nogu svih koji izlaze iz bogomolje. To čini tako dugo dok opat ne prosudi da je dao zadovoljštinu.

Kad ga opat pozove, prilazi i baca se pred noge najprije opatu, a onda svima ostalima da mole za nj. Ako zatim opat naloži, primit će se u kor i to na mjesto što mu ga odredi opat. No u koru ne smije započinjati psalme ili čitati ili inače obavljati kakvu službu, dok mu opat ponovno ne dopusti. Kod svih molitvenih Časova, kad se vrši Djelo Božje, dotični se baci na pod ondje gdje se nalazi i tako daje zadovoljštinu dok mu opat ne rekne da prestane i s tom zadovoljštinom.

Oni koji su za manje prijestupe isključeni samo od stola daju zadovoljštinu u bogomolji dokle opat odredi. To čine dok ih on ne blagoslovi i rekne: »Dosta«.

45. poglavlje

O ONIMA KOJI POGRIJEŠE U BOGOMOLJI

Tko kod pjevanja psalma, otpjeva, antifone ili pri čitanju pogriješi i ne dade na licu mjesta pred svima zadovoljštinu, teže će se kazniti, jer nije htio ponizno popraviti ono što je nemarnošću skrivio. Dječaci se zbog takva prijestupa udare šibom.

46. poglavlje

O ONIMA KOJI U ČEMU DRUGOM POGRIJEŠE

Tko kod bilo kakva posla, u kuhinji, u spremištu, u služenju kod stola, u pekari, u vrtu, u obavljanju nekog zanata, ili bilo gdje pogriješi, ili nešto razbije ili izgubi ili kako mu drago u nečemu skrivi, i ne dođe odmah sam da pred opatom i zajednicom dade zadovoljštinu te prizna svoju pogrešku. neka se teže kazni kad je tu pogrešku drugi otkrio. No radi li se o nekom tajnom, duševnom grijehu, očituje ga samo opatu ili duhovnim ocima, koji znaju liječiti i vlastite i tuđe rane, a ne ih otkrivati ni razglasiti.

47. poglavlje

DAVANJE ZNAKA ZA DJELO BOŽJE

Opat vodi brigu da se danju i noću oglašuje vrijeme za Djelo Božje. Činit će to sam ili će za to odrediti brižljiva brata da se sve vrši u određene sate.

Psalme i antifone započinje opat i zatim ih po redu nastavljaju oni kojima je to naloženo. Nitko neka se ne usudi štogod pjevati ili čitati, ako svojom službom ne može druge izgrađivati. Kome opat naloži, taj to mora činiti ponizno, ozbiljno i sa strahopoštovanjem.

48. poglavlje

SVAGDANJI RUČNI RAD

Besposlica je neprijatelj duše. Zato se sva braća moraju u određeno vrijeme baviti ručnim radom, a opet u određene satove svetim čitanjem. Zato mislimo da se vrijeme za oboje može rasporediti na slijedeći način: od Uskrsa do četrnaestog rujna braća ujutro od prvoga do približno četvrtog sata obavljaju potrebne poslove. Od četvrtog sata do znaka kad će moliti Šesti čas posvete se čitanju. Poslije Šestog časa, kad ustanu od stola, u potpunoj tišini počivaju na svojim posteljama; ako tko možda želi nešto čitati sam za sebe, neka čita tako da ne smeta drugome. Deveti čas mole ranije, oko sredine osmog sata, a onda do Večernje obavljaju potrebne poslove.

Moraju li zbog mjesnih prilika ili siromaštva braća sama spremati žetvu, neka se ne žaloste; jer zaista su tada monasi kad žive od rada svojih ruku, poput naših otaca i apostola. Neka ipak sve bude umjereno zbog malodušnih.

Od četrnaestog rujna do početka korizme vrijeme za čitanje traje do kraja drugog sata. Na kraju se tog sata moli Treći čas, a onda svi obavljaju naložene im poslove do Devetog časa. Na prvi znak za Deveti čas svi prekinu svoj posao i spremno čekaju da zazvoni drugi znak. Vrijeme poslije blagovanja upotrijebe za čitanje i psalme.

U korizmene dane braća čitaju od jutra do punog trećeg sata, a zatim obavljaju određene poslove do desetog sata. Za korizmene dane svatko dobiva iz knjižnice po jednu knjigu koju mora cijelu po redu pročitati. Dotične se knjige podijele na početku korizme.

Prije svega se ima odrediti jedan stariji brat ili dvojica, koji obilaze samostanom za vrijeme što je braći određeno za čitanje. Oni nadgledaju da se ne bi našao neki lijeni brat koji se prepušta besposlici ili brbljanju mjesto čitanju, te tako ne samo što ne bi sebi koristio već bi smetao i drugima. Ako bi se našao takav, što ne dao Bog, neka se opomene jedan put i drugi put; ne popravi li se, neka se propisno kazni, i to tako da se ostali boje. U neprikladno vrijeme neka brat ne ide k bratu.

Nedjeljom se svi bave čitanjem, izuzev što su određeni za razne službe. Ako je netko tako nemaran i lijen te neće ili ne može razmišljati ni čitati, dodijeli mu se kakav posao da ne bude besposlen. Boležljivoj i slabunjavoj braći dodijelit će se takav posao ili zanimanje da ne budu bez posla, a opet da ih posao previše ne pritisne pa čak da odbjegnu. Neka opat ima obzira prema njihovoj slabosti.

49. poglavlje

OBDRŽAVANJE KORIZME

Monasi bi zapravo morali obdržavati korizmu kroz cijeli život. Budući da malo tko ima toliko snage, preporučujemo da bar tih korizmenih dana svatko čuva svoj život čist u svemu, i da ujedno u te svete dane popravi nemarnosti prošlog razdoblja. To činimo dostojno onda kad se čuvamo svih mana i posvetimo se molitvi sa suzama, čitanju, skrušenosti srca i odricanju.

Za tih, dakle, korizmenih dana valja k običnim dužnostima svoga služenja dodati još nešto: posebne molitve, odricanje u jelu i piću. Svatko neka sam od sebe, uz određenu mu mjeru, prinese nešto Bogu u radosti Duha Svetoga, to jest: neka uskrati svome tijelu nešto od jela, pića, sna, govorenja, šale, i tako s duhovnom radošću i čeznućem iščekuje sveti blagdan Uskrsnuća.

A što tko prinese kao žrtvu, očitovat će svom opatu da sve bude s njegovom molitvom i odobrenjem. Što se god, naime, čini bez dopuštenja duhovnog oca, računat će se kao umišljenost i tašta slava, a ne zasluga. Zato sve valja činiti s opatovim odobrenjem.

50. poglavlje

O BRAĆI KOJA RADE DALEKO OD BOGOMOLJE ILI SU NA PUTU

Braća koja su zaposlena vrlo daleko i ne mogu na vrijeme stići u bogomolju, a na opatu je da prosudi je li tako, obave molitvu ondje gdje rade i zbog poštovanja prema Bogu pokleknu. Isto tako neka se braća koja su poslana na put, drže određenih Časova; neka zasebno mole kako mogu i ne zanemare ispuniti dužnost svoje službe.

51. poglavlje

O BRAĆI KOJA NE PUTUJU DALEKO

Brat što je poslan za koji mu drago posao i čiji se povratak u samostan očekuje još istog dana, neka se ne usudi vani jesti, pa ni onda kad bi mu bilo tko usrdno nudio, osim ako mu je opat to dopustio. Učini li drukčije, neka se izopći.

52. poglavlje

SAMOSTANSKA BOGOMOLJA

Bogomolja neka bude ono što joj kaže ime, i ništa se drugo ondje ne smije činiti ni spremati. Poslije Djela Božjeg svi iziđu u najvećoj tišini da izraze štovanje Bogu, i onda neće svojim bezobzirnim ponašanjem smetati onima koji možda žele zasebno moliti. No i inače, kad netko želi tiho moliti, jednostavno uđe i moli, ne naglas, već sa suzama i u sabranosti duha. Tko ne moli, ne smije se, kako je već rečeno, zadržavati u bogomolji poslije Djela Božjeg, da ne smeta drugima.

53. poglavlje

KAKO SE PRIMAJU GOSTI

Svi gosti koji nam dolaze neka budu primljeni kao Krist, jer će on reći: Gost bijah i primiste me. Svima neka se iskaže prikladno štovanje, osobito domaćima po vjeri i hodočasnicima.

Čim se gost najavi, neka mu starješina i braća izađu u susret i iskažu mu svu ljubaznost. Najprije će se zajedno pomoliti, a onda mu dadu cjelov mira. Taj se cjelov mira daje istom nakon molitve da bi se izbjegle đavolske prijevare. Kod samog pozdravljanja neka se postupa vrlo čedno, bilo kad gosti dolaze bilo kad odlaze. Naklonimo im se ili se čitavim tijelom prostremo na zemlju da u gostu počastimo Krista koga i primamo.

Kad se gosti prime, odvedu se na molitvu, a onda s njima sjedne starješina ili brat kome je on naložio. Gostu se za pobudu čita iz Božjeg zakona i zatim ga valja vrlo srdačno pogostiti. Zbog gosta starješina prekida post, osim ako nije kakav poseban dan posta što se mora obdržavati. No braća nastave postiti po običaju.

Opat pruži gostima vode da operu ruke. On i cijela zajednica operu noge svim gostima. Kad im operu noge, govore ovaj redak: Primili smo, Bože, milosrđe tvoje usred hrama tvojega.

Osobito pažljivo valja primati siromahe i hodočasnike, jer se u njima Krist više prima; a da se časte bogataši, to nameće njihov postupak sam od sebe.

Opat i gosti imaju posebnu kuhinju, da ne bi gosti, kad dolaze u neodređeno vrijeme - a u samostanu ih nikad ne manjka - smetali braći. Kuhinju za goste preuzimaju na godinu dana dva brata koja će dobro obavljati tu službu. Ako je potrebno, odredit će im se pomoćnici kako bi to obavljali bez mrmljanja; a kad imaju manje posla, neka idu na rad kamo ih pošalju. Uostalom, ne samo ovdje već i kod svake službe u samostanu vrijedi načelo: ako su kome potrebni pomoćnici, neka mu se dodijele; a tko je slobodan, poslušno će opet preuzeti određeni mu posao.

Stan za goste neka se povjeri bratu bogobojazne duše. Ondje neka je pripravljen dostatan broj prostrtih postelja, da mudri Božjom kućom upravljaju mudro.

Bez dopuštenja se nitko ne smije družiti s gostima ili s njima razgovarati. Tko ih susretne ili vidi, neka ih, kako rekosmo, smjerno pozdravi, zamoli njihov blagoslov i udalji se veleći da mu nije dopušteno razgovarati s gostom.

54. poglavlje

SMIJE LI MONAH PRIMATI PISMA ILI NEŠTO DRUGO

Monahu nipošto nije dopušteno bez opatova odobrenja primati ili slati pisma, blagoslovljene predmete, ili kakve manje darove, ni od roditelja, ni od bilo koga. Dakle, kad mu također i roditelji što pošalju, neka se ne usudi to primiti prije nego što obavijesti opata. Ako mu opat dopusti da to primi, ostaje u opatovoj vlasti odrediti kome će se dotično dati. Brat, kome je bilo poslano, neka ne bude žalostan da ne pruži prilike đavlu. Tko se usudi drukčije činiti, kaznit će se prema propisu Pravila.

55. poglavlje

ODJEĆA I OBUĆA BRAĆE

Braći neka se daje odjeća kakva odgovara mjesnim prilikama i podneblju gdje žive, jer u hladnim krajevima treba više, a u toplim manje. Na opatu je da se o tome brine.

Čini nam se da je u krajevima s umjerenim podnebljem svakom monahu dostatno: kukula i tunika, za zimu vunena a za ljeto laganija ili iznošena; k tome škapular za rad, a kao obuća čarape i cipele. Neka se braća ne brinu o boji ili kakvoći svih tih stvari, nego će se zadovoljiti onim što se u dotičnom kraju može naći ili jeftinije kupiti. Opat se brine za pravu mjeru, da svakome odjeća bude prikladna i ne prekratka.

Tko dobije novu, uvijek odmah vraća staru, da se stavi u rušnicu za siromahe. Monahu su, naime, dovoljne dvije tunike i dvije kukule zbog noći i zbog pranja tih predmeta. Što je više od toga, suvišno je i mora se odstraniti. I čarape te uopće sve što je staro vraćaju netom dobiju novo. A onaj koji je poslan na put, dobiva iz rušnice hlače koje će nakon povratka oprane vratiti. Također i kukule i tunike, koje se iz rušnice dobivaju za put, neka budu nešto bolje od običnih, a nakon povratka opet ih vrate.

Kao posteljina dostaju slamnjača, plahte, pokrivač i jastuk. Opat će češće pregledati postelje da se ondje ne bi našao kakav zaseban predmet. Ako se kod nekoga nađe što nije dobio od opata, neka se dotični najstrože kazni.

A da se taj porok posjedovanja u korijenu od-sječe, neka opat dade sve što je potrebno, naime: kukulu, tuniku, čarape, cipele, pojas, nožić, pisaljku, iglu, rubac, pločice za pisanje, tako da se nitko ne izgovara kako mu je nešto bilo potrebno.

Neka se opat često sjeća one rečenice iz Djela apostolskih: Dijelilo se svakome koliko je tko trebao. Tako i opat mora imati obzira prema slabostima potrebnih, a ne prema zloći zavidnih. No u svim svojim odredbama neka misli kako će mu Bog odvratiti.

56. poglavlje

OPATOV STOL

Opat uvijek objeduje s gostima i hodočasnicima. A kad je gostiju manje, slobodno mu je pozvati koga hoće od braće. Ipak će zbog reda ostaviti jednog ili dvojicu starijih s braćom.

57. poglavlje

SAMOSTANSKI OBRTNICI

Ako u samostanu ima obrtnika, svoj zanat obavljaju sa svom poniznosti, dopusti li to opat. Ponosi li se netko umijećem svog zanata, jer misli da samostanu pridonosi neku korist, neka se udalji od dotičnog obrta i neka se na taj obrt povrati istom onda kad se ponizi i opat mu iznova naloži.

Kad se nešto od obrtničkih proizvoda prodaje, neka oni koji tim trguju ne počine kakvu prijevaru. Neka se uvijek sjećaju Ananije i Safire, koje je zadesila tjelesna smrt, da ne bi možda duhovnu smrt pretrpjeli oni i svi koji bi samostanskim predmetima varali.

U određivanju cijene ne smije se ušuljati mana lakomosti, već će se uvijek dati nešto jeftinije nego mogu dati svjetovnjaci, da se u svemu slavi Bog.

58. poglavlje

POSTUPAK KOD PRIMANJA BRAĆE

Kad tko dođe u samostan s nakanom da postane monah, neka se ne primi olako, nego se valja držati one apostolove: Provjeravajte duhove jesu li od Boga.

Dođe li, dakle, netko i ustrajno kuca, te kroz četiri ili pet dana strpljivo podnosi neugodnosti i poteškoće ulaska i ostaje kod svoje molbe, neka se pusti da uđe i nekoliko dana bude u stanu za goste.

Zatim dolazi u stan za novake, gdje oni razmišljaju, jedu i spavaju. Neka im se dodijeli takav stariji brat koji zna pridobiti duše i koji će na njih vrlo pomno paziti. Brižno će gledati da li novak stvarno traži Boga, je li revan za Djelo Božje, za poslušnost i za poniženja. Neka mu se unaprijed otvoreno rekne kako je težak i trnovit put koji vodi k Bogu.

Ako obeća da će ustrajati, neka mu se poslije dva mjeseca pročita cijelo ovo Pravilo i neka mu se reče: »Evo zakona pod kojim se želiš boriti. Ako ga možeš obdržavati, uđi. A ako ne možeš, slobodno otiđi.« Ostane li i dalje, odvede se u navedeni stan za novake i ponovno se prokušava u svakoj strpljivosti. Nakon šest mjeseci pročita mu se Pravilo ponovno, da zna na što se obvezuje. Ostane li i dalje pri svojoj odluci, opet mu se poslije četiri mjeseca pročita isto Pravilo.

Ako nakon zrela razmišljanja obeća da će sve obdržavati i izvršavati svaki nalog, neka se primi u zajednicu. No mora znati da mu je od toga dana i zakonom Pravila određeno kako više ne smije napustiti samostan, ili zbaciti sa svojih ramena jaram Pravila što ga je poslije tako duga razmišljanja mogao odbiti ili prihvatiti.

Onaj koji se ima primiti obeća pred svima u bogomolji ustrajnost, obraćenje svog života i poslušnost pred Bogom i njegovim svecima; ako bi ikad drukčije postupao, neka zna da će ga osuditi onaj kome se izruguje.

O tom svom obećanju neka sastavi povelju na ime svetaca, čije se moći ondje nalaze, i na ime nazočnog opata. Dotičnu povelju valja da napiše vlastoručno ili, ako je nepismen, neka zamoli drugoga da mu je napiše, a on neka na nju stavi svoj znak i onda je svojom rukom položi na oltar. Netom je položi, novak odmah zapjeva ovaj redak: Primi me, Gospodine, po svojoj riječi i živjet ću; i nemoj da se u svojoj nadi postidim. Taj redak ponavlja cijela družba tri puta i doda Slava Ocu. Zatim se novi brat baci svakome od njih pred noge da mole za nj, i od toga se dana smatra članom zajednice.

Ako posjeduje kakav imetak, neka ga prije razdijeli siromasima ili ga svečanom darovnicom prepusti samostanu, a da ništa ne zadrži za se. Neka, naime, zna da od toga dana ne smije raspolagati ni svojim tijelom.

Odmah mu se zatim u bogomolji skine odijelo što ga je nosio i oblači se u samostansko, a njegovo se odijelo stavi u rušnicu. Ako bi kada, ne dao Bog, pristao na nagovaranje đavla i napustio samostan, onda mu se skine monaško odijelo i otpusti ga se. No onu povelju, koju je opat uzeo s oltara, neće dobiti natrag, već se ona čuva u samostanu.

59. poglavlje

KAKO SE PRIKAZUJU SINOVI PLEMIĆA ILI SIROMAŠNIH

Ako tko od plemića želi prikazati u samostanu svoga sina Bogu, a dječak je još maloljetan, njegovi roditelji sastave povelju o kojoj smo prije govorili. Povelju će zajedno s dječakovom rukom i prikaznim darom omotati u oltarnik i tako ga prikazati.

Što se tiče imetka, neka u toj ispravi pod zakletvom obećaju da ni oni sami, ni preko druge osobe, ni na koji mu drago način neće djetetu nikad ništa dati, niti pružiti priliku da bilo što posjeduje. Ako neće da učine tako, već žele nešto dati samostanu kao milostinju ili naknadu, neka o tome sastave ispravu samostanu, pri čemu mogu, ako hoće, sebi zadržati pravo uživanja. Na taj će se način sasma spriječiti da dječaku ne ostane kakva nada koja bi ga, kako znamo iz iskustva, mogla prevariti, i ne dao Bog, upropastiti.

Isto tako neka postupaju i manje imućni. A oni koji baš ništa ne posjeduju, jednostavno sastave ispravu i prikažu svoga sina s prikaznim darom pred svjedocima.

60. poglavlje

O SVEĆENICIMA KOJI BI ŽELJELI BITI U SAMOSTANU

Ako netko iz svećeničkog staleža zamoli da ga prime u samostan, neka mu se prebrzo ne udovolji, No ako ustraje u molbi, neka zna da će biti dužan u potpunosti obdržavati Pravilo, i da mu se neće ni u čemu popustiti da bude kako je pisano: Prijatelju, zašto si došao?

Neka mu se ipak dopusti da stoji uz opata, da blagoslivlja i izgovara zaključnu molitvu, ali sve ako mu opat to naloži. Inače se ne smije ništa sam usuditi i neka zna da je podložan stezi Pravila te da radije svima pruža primjer poniznosti.

Radi li se u samostanu o određivanju dužnosti ili o drugoj važnoj stvari, zauzet će ono mjesto što mu pripada prema stupanju u samostan, a ne ono koje bi mu se dalo iz poštovanja prema svećeništvu.

Izrazi li pak neki klerik istu želju da se priključi samostanu, odredit će mu se osrednje mjesto; ali i njemu ako obeća da će obdržavati Pravilo i svoju stalnost.

61. poglavlje

PRIMANJE STRANIH MONAHA

Ako izdaleka dođe neki strani monah sa željom da ostane u samostanu kao gost te da je zadovoljan s načinom života što ga tu nađe, i možda ne uznemiruje samostana svojim zahtjevima, nego je jednostavno zadovoljan s nađenim, neka ga se zadrži dokle god hoće.

Kad bi razborito i u skromnoj ljubavi nešto ispravio i na nešto upozorio, neka opat mudro razmisli nije li ga možda Gospodin upravo radi toga poslao.

Ako dotični zaželi stalno ostati, neka mu se želja ne odbije pogotovo što se njegov život mogao upoznati za vrijeme gostovanja. No ako je kroz to vrijeme pokazao da je pun zahtjeva ili s mnogo pogrešaka, ne samo da ga ne valja primiti u samostansku zajednicu već mu se dapače na uljudan način rekne da ode kako svojim slabostima ne bi druge pokvario. Ako dotični nije takav da se mora odstraniti, te ne samo ako moli da bude primljen u zajednicu, nego neka mu se i savjetuje da ostane kako bi se drugi poučili njegovim primjerom; ta na svakom se mjestu služi jednom Gospodaru i vojuje za istoga Kralja.

Opat mu može, ako ga drži dostojnim, dodijeliti i neko više mjesto. No ne samo monahu, već i nekom iz spomenutog svećeničkog ili kleričkog staleža opat može odrediti mjesto više od onoga što mu pripada prema njegovu ulasku u samostan, ako uvidi da to zaslužuje svojim životom.

Svakako. neka se opat čuva da bilo kada zastalno primi monaha iz drugoga poznatog samostana bez pristanka i preporučnog pisma njegova opata, jer je pisano: Što god ne želiš da tebi drugi učini, nemoj ni ti drugome činiti.