Dr.Ivan Merz: U krilu svete liturgije
Gle smirenje moje u vijeke vjekova,
boravit ću tu, jer tako sam odabrao.
(Ps.CXXXI.)
Na putu.
Postelja je moja u plamenu - pomislih prema preporuci sv.Terezije; ... skočim
naglo na noge, zahvalim se Stvoritelju, predam se u naručaj današnjem svečaru
sv.Ivanu Evanđelistu, koji me primi i urnebesnim lijetom stade nositi prema
beskrajnom Božanskom Srcu. I međutim sam se već umio; otvorio sam ključanicu
velikih kućnih vrata i - hladan zrak i mrak prodrmaju svim mojim bićem.
 Požurim
se kroz mrak prema Južnome kolodvoru. Iščeznu iz moje duše pomisao na orlujski
let sv.Ivana i misterij noći stade da djeluje na moju odmorenu
dušu.
I što se više kroz mrak žurim, to mi se posve nehotice sve to jasnije ukazuje
slika Učitelja, koji se + u noći dizao preko gora i dolina, kroz gradove i šume
išao; dok su ostali ljudi počivali; i tada je pomišljao na spas svoga bijednog
stada, koje je došao da otkupi. A tako su činili i apostoli: i oni bi probdjeli
čitave noći, moleći se beskrajnom Stvoritelju, vrhovnome zapovjedniku milijuna
zvijezda što trepte na nebu, Zakonodavcu svemira, koji uzdržava sunce i najmanju
travu i svako pojedino stvorenje vodi prema određenoj svrsi. I tajna me je noći
sve više zaokupljala i u kretanju svemira osjetih bilo Onoga, koji je bio u početku,
koji jest sada i koji će kraljevati u vijeke vjekova. I apostoli i mučenici,
i monasi i ispovjednici, i djevice i svete žene i svi ti heroji čovječanstva,
svi ti koji su u prošlosti probdjeli noći u molitvi ili
koji su u smirenim zvjezdanim noćima čekali, da ih odvedu pred krvnika - svi
ti, pa među njima i one mnoge tisuće hrvatskih mučenika - svi su osjetili kucanje
noćnog bila, tajanstvenu sveprisutnost Božju...
U tim mislima i osjećajima stigoh na kolodvor. Već je tamo bilo nekoliko đaka-kongreganista
i svi su bili smireni; kao da je i na njihovu mladenačku dušu djelovala tajanstvenost
i dostojanstvo velike, beskrajne noći.
Tek što je željeznica krenula i njen isprekidani ritam počeo da u našim dušama
prekida pravilnost svemirskih kretanja, dadosmo se na posao. I dok su se nizala
sela i gradovi, ukazivale u daljini crkvice i tvornice mi smo, puni neke neizvjesne
nade i čežnje, pomišljali na doživljaje koji nas čekaju u Rajhenburgu. Putujemo
u trapistički samostan, da pohodimo utjelovljenu Riječ Božju. Našeg Gospoda Isusa
Krista, koji tamo stanuje i vjernicima govori na osobito mio, sladak način pomoću
svete Liturgije.
Već smo se radovali, kako ćemo prisluškivati koralnom pjevanju trapista po kojemu
Zaručnik na posebno ljubazan i čaroban način govori ljudskim dušama; kliktali
samo od radosti što ćemo mi, razumna bića, u raznim časovima dana dati u ime
nerazborite prirode - u ime zvijezda i sunca, u ime leda i snijega, u ime ekvatorskih
vatra i ražarenih peći tvornica, u ime devetog sata, kada je sišao Duh Sveti
na zemlju i u ime dvanaestog, kada je Isus bio za nas na križ raspet, da, kako
ćemo mi u ime svih nerazboritih stvorova i u naše vlastito odati Bogu Tvorcu
čast, hvalu i slavu.
Željeznica stade. Iskočismo brzo i počnemo se penjati bijelim zavojima prema
tvrdoj kuli vitezova Marijinih. Već izdaleka opazismo dva monaha u bjelini.
Na ovom liturgijskom izletu sudjelovao je i tada gimnazijalac
maturant Franjo Šeper, budući hrvatski kardinal i zagrebački
nadbiskup. Sam je o tome dao zanimljivo svjedočanstvo u svojoj
izjavi za Merčev proces. Na slici koja se sačuvala vidljiv je
i on i to u prvom, donjem redu prvi s lijeve strane. Ivan Merz
je u istom redu donjem ali drugi s desna. Do njega posljednji
na desnoj strani jest isusovac o. Alfirević Antun.
Bili su to prečasni opat i prior. Nakon srdačnog pozdrava odvedoše
nas u predvorje. Nad glavnom kapijom stoji kip bl. Djevice
Marije. Da, eto Marijina djeca, kongreganisti, ta Marijina
pješadija, došla je da pohodi teško Marijino topništvo. Marija
je naša kraljica; ona je onaj nepobjedivi toranj Davidov,
s kojega visi tisuću štitova (Cant.4,4); to su bile misli, koje
su me pri početku zaokupljale. Prođosmo kroz ova vrata i
pročitamo
natpise: "Bernarde ad quid venisti" (Bernardo, čemu
si došao?) i "Quod incipis, perfecte incipe" (Što
započneš, temeljito započni!). U predvoruju ove kule blažene
Djevice Marije vidjesmo velik kip sv.Bernarada, ovog srednjovječnog
Marijinog viteza, štovatelja nebeske Kraljice. U maloj, vrlo
siromašnoj kapelici pogledamo rasvijetljene jaslice iznad kojih
su se sjala crkvena vatrena gotska slova: "Gloria in excelsis
Deo" (Slava Bogu na visini).
Terca.
Doskora uđoše polagnim dostojanstvenm hodom bijeli monasi i nekoliko njihvih
gimnazijalčića, te stadoše moliti T e r c u iz malog časoslova blažene Djevice
Marije. Pošto su ovo svršili, izmolili Oče naš i Zdravo Marijo, jedan među njih
Zapjeva tugaljivim glasom: "Deus, in adjutorium meum intende" (Bože,
priteci mi u pomoć). Svi skupa zapjevaše složno, duboko pognuvši gornji dio tijela: "Gloria
Patri et Filio et Spiritui Sancto" (uspravivši se zatim) "sicut erat
in principio et nunc et in saecula saeculorum Amen" označivši time, da je
svrha c i j e l o g a njihovog života i njihovih neprestanih molitava, odavanje
časti presvetome Trojstvu. Pošto je to bila
T e r c a (u 9 sati prije podne), koja nas podsjeća na silazak Duha Svetoga,
to svi složno zapjevaše himan sv.Ambrozija "Nunc Sancte nobis Spiritus..." U
ovome se moli Duh Sveti, da poput sunca, koje se već dobrano diglo nad obzorje,
svojom ljubavlju užeže naše duše, da uzmognemo ustima, jezikom, duhom, sjetilima
i svim silama ispovijedati slavu Božju i uz to ljubiti našega, bližnjega.
Nakon ove molitve, koja uređuje odnošaj pojedinih duša spram čovjeka, svi se
sjetiše svečara, sv. Ivana Evanđeliste i zapjevaše: "To je onaj učenik,
koji o svemu tome svjedoči". A o čemu svjedoči? To su monasi već noćas saznali,
kada im se je sa Matutina čitala poslanica sv. Ivana u kojoj ovaj tvrdi da je
bio s utjelovljenom Riječi i da mu se poradi toga mora da vjeruje:
Psalam 119., koji je uperen protiv zlobnih jezika, posve odgovara svetkovini
dana. Ta sam sv. Ivan napisao je svoje evanđelje protiv raznih heretika, klevetnika,
koji su tvrdili da Isus nije opstajao prije Marije. Sveti se je Ivan posve pouzdao
u Božju pomoć. Kakav je bio njegov unutarnji život u to doba, to kazuje 120.
psalam, koji trapisti zapjevaše "Digao sam svoje oči gorama, otkle će mi
dići pomoć. Pomoć dolazi od Gospoda, koji je stvorio nebo i zemlju. Neka ne dopusti,
da tvoja noga posrne... Ne, ne drijema ni ne spava onaj koji čuva Izrael..." I
sami se trapisti moraju da bore poput svečara i oni željno iščekuju smirenje;
sva njihova težnja, da jednom uđu u dvore nebeskoga Jeruzalema. Radost obuzimlje
njihovu dušu kada pomisle na taj čas. Sva ova čuvstva izražavaju pjevanjem: "Radovao
sam se poradi onoga što mi se reklo: Ići ćemo u stan Gospoda. Naše su se noge
zaustavile kod tvoga predvorja, Jerusolime. Jerusolim, koji je sagrađen puput
grada, čiji se dijelovi međusobno drže. Jer onamo su se uspela plemena, plemena,
Gospodnja ... da hvale ime Gospodnje..."
Misa sv. Ivana Evanđeliste
Nakon nekih drugih molitava započe svečana, konventualna misa.
Kako je dostojanstvena! Kako sve ide polako, da čovjek osjeti
kucanje vječnosti. Čemu se žuriti, kada
čovjek pjeva hvalu Božju, radi koje je i stvoren?! Čovjek je došao do svog
cilja, on ima samo da motri. A o čem razmatramo, glasno, muzički? "Usred
Crkve je otvorio svoja usta, svi krajevi, svi vjekovi čuli su njegovo evanđelje
u kojem govori s božanskom mudrosti i razboritosti". I zaista je sv.Ivan
div duha; sam Duh sveti govorio je po njemu i već na samoj zemlji "obukao
ga je u odijelo slave". S ushićenjem moramo priznati, da je "dobro
hvaliti Gospoda", kao što je to činio sv.Ivan. "i slaviti.... ime
Svevišnjega. Slava Ocu..."
Molimo se zato da Gospod prosvijetli svoju Crkvu i neka "rasvjetljena naukom
blaženog Ivana Apostola i Evanđelista dođe do vječnih dobara."
Graduale sa svojim jednostavnim melodijama dozivlje u pamet onu scenu,
kada je Spasitelj rekao Petru da ga slijedi, a Ivanu da pričeka, dok On sam ne
dođe. Cijeli sadržaj tek saznasmo kod čitanja Evanđelja, a ofertorij doskora
pun nadnaravne radosti zapjeva: "Pravednik će cvasti poput palme i umnožit
će se poput cedra, koji je na Libanonu." Osobito se kod razvučene melodije "multiplicabitur" -
umnožit će se - nehotice sjetih na hrvatske Orlove, koji su si nedavno izabrali
sv. Ivana za zaštitnika. Zaista će se njegov rod umnožiti; svaki Orao ima da
postane malim Ivanom, koji će ga nasljedovati u čistoći, počivati na pres.Srcu
i poput
Orla kružiti u nedohvatnim visinama božanskih ideja.
O svim ostalim dijelovima mise ne ću da govorim. Radost nas je okupljala, jer
smo vidjeli pravu misu, misu u kojoj je živi kontakt između svećenika, koji moli
i puka, koji odgovara. Kada su svi prisutnici izišli, pođosmo za njima, da se
porazgovorimo s monasima. Đake je pri tome najviše zanimao njihov "nijemi
govor", pa su htjeli da nauče te "tajne" znakove.
Seksta.
Doskora odosmo da prisustvujemo pjevanju "Sekste". To je sat, kada
je Spasitelj, za ljetne žege, obećao Samaritanki živu vodu, koja će teći u život
vječni. Samaritanka je bila poganka. U podne dakle bijaše pozvani pogani da postanu
djecom Božjom. Radi toga je i sv.Petar u podne vidio, kao s neba silazi veliki
plašt s raznovrsnim nečistim životinjama, poganima, koje će se kraljevstvo Božje
prisvojiti. Toga se sjeća sv.Crkva, kada moli sekstu.
Trapisti zapjevaše himan sv. Ambrozija "Rector potens" u kojemu mole
Tvorca, da ugasi vatru prepiraka. To je psihološki posve opravdano. U podne sunce
tako pali, da čovječja volja oslabi i lakše popusti grijehu. U podne je čovjek
također izmoren, pa treba osobite Božje pomoći. Evo kakao glasi ovaj pijev. "O
Bože istine, čija moć svima ravna i koji upravljaš svim mijenama, daješ jutru
čar svijetla, a podnevu svoje vatre. - Utrni vatre prepiraka, odnesi svaku štetnu
strast; daj našim tjelesima zdravlje i našim srcima pravi mir..."
Od posla umorni, monasi nijesu izgubili nadu u Božju pomoć. Pjevaju zato 122.psalam: "Digao
sam svoje oči spram Tebe, koji stanuješ na nebesima, kao što oči slugu gledaju
u ruke svojih gospodara... isto tako upiremo oči spram Gospoda, našega Boga..." Sjećaju
se pjevajući 123. psalam, da ih je Gospod već prije oslobodio: "... Naša
je duša umakla, kao vrabac, mreži lovaca; možda se je rastrgla, a mi smo oslobođeni..." Mogu
biti puni pouzdanja. Te osjećaje izražava 124. psalam: "Tko se pouzdaje
u Gospoda, poput gore je Siona; tko stanuje u Jeruzalemu, ne će biti nikada svladan..."
Takav je bio i sv.Ivan. "Naš Gospod Bog ga je hranio hljebom razboritosti
i ugasio mu je žeđ vodom mudrosti, koja daje spas."
Nakon ručka otpjevali su đaci gregorijanski "Salve Regina". Trapisti
su se obradovali, kada su vidjeli pravi interes za liturgijsku glazbu, ali su
međutim izjavili, da oni pjevaju jedan svečaniji "Salve Regina", koji
ćemo čuti, na večer, kod kompletorija. Međutim je jedan otac, koji se brine za
glazbu, odveo dvojicu između nas u jednu posebnu sobicu, gdje nas je uputio u
pratnju koralnoga pjevanja.
Razgledali smo cijeli samostan. Natpisi "Claustrum ubi regnat Charitas est
paradisum in terra", te izvaci iz Sv.Pisma jasno pokazuju, koji duh nadzemaljskoga
duševnoga mira vlada u tim pustim studenim zidinama. Iz spavaonice, gdje su tvrdi
ležaji s raspelom i sličicom u svakoj ćeliji, pruža se pogled na Savu i štajersko
gorje između kojega se ova vijuga. Mjesto je zaista predivno; ova visina kao
da simbolički označuje, da trapist mora biti izvan svijeta, visoko gore, bliže
nebu.
Budući da je naša ekskurzija imala liturgijski karakter, to nijesmo dospjeli
ni da razgledamo gospodarstvo i tvornicu čokolade. Braća i svećenici rade sve
moguće fizičke poslove i na taj način doslovno izvršavaju načelo: "Moli
i radi".
Nona.
Moradosmo se požuriti na "Nonu" i zatekosmo trapiste gdje recitiraju
Mali časoslov. Taj nas sat podsjeća na smrt Spasiteljevu na križu. To je čas,
kada su iz njegova pres. Srca potekli Sakramenti, ova vrela našeg posvećenja.
Jer zemaljsko sunce već počinje zalaziti, mi molimo Gospoda, da Krist, duhovno
Sunce, nikada ne zapadne našim dušama.
To možemo to lakše da činimo, jer nas Kristova smrt, na koju nas podsjeća ovaj
čas, oslobodila iz lanaca smrtonosnog grijeha. "Kada je Gospod oslobodio
robove Siona, bili smo posve utješeni. Tada je radost napunila usta naša i naš
je jezik klicao. Zatim govorahu Narodi: "Gospod im je učinio velike stvari..." Psalam
126, koji slijedi, izriče uvjerenje, da čovjek sam ne može ništa, da ljudi moraju
da svoja djela pripišu Bogu: Ako Gospod ne gradi kuću, uzalud rade oni, koji
je grade. Ako Gospod ne čuva grad, uzalud bdije onaj, koji ga čuva." Glavno
je zato uvijek vršiti volju Božju: "Blaženi su svi oni, koji se boje Gospoda
i koji idu njegovim putovima". Budu li Trapisti to činili, moći će se uzdati,
da će imati dosta podmlatka i da će se Crkva - taj novi Izrael - moći u miru
da razvija: "I (želim ti) da vidiš djecu tvoje djece i mir nad Izraelom!" (Ps.
127).
Vespere.
Kod časova, koje smo do suda proživjeli, bili su prisutni samo svećenici i njihovi
mali redovnici (gimnazijalci). K Vesprema dođoše i ostala braća u svojim tamno-smeđim
odijelima. Kad su izmolili odgovarajući dio malog časoslova, započe pjevanje
ovog najsvečanijeg popodnevnog obreda. Na polju je mrak i sve je skriveno. Mi
se radi toga sjećamo onih časova, kada je Spasitelj bio skriven u mraku Djevičine
utrobe. Taj nas mrak također sjeća na muku Spasiteljevu, radi koje je njegova
slava u očima svijeta bila na kratko vrijme potamnjela. U ovo je noćno doba Spasitelj
ustanovio presvetu Euharistiju, bio snimljen s Križa i pokazao se učenicima u
Emausu.
Na sve ovo mislimo prigodom Vespera. Himan toga dana "Exultet coelum laudibus" (IX
vijek) dozva nam u pamet svu moć i svu slavu apostola. Mi zato na koncu molimo
pjevajući: "Kad dođe sudac, Krist na kraju
vjekova, neka nas učini dionicima vječnih radosti". Antifone i psalmi nam
govore o vječnom porođenju Riječi: "iz svog krila, prije negoli je Lucifer
postojao, ja sam te poslao".
Najvažniji je dio vespera pjevanje "Magnificata". Kao što izjutra,
kad kod podizanja, sva zvona zazvone, isto tako se to zbi, kada se začuše prvi
zvuci ove pjesme. Kako nas se ona radosno doimlje u ovo noćno doba! Magnificat
nas sjeća na Zvijezdu Mora, koja ukazuje putnicima put u luku spasa. Tom prilikom
mislimo na sva Božja dobročinstva, a osobito na otkupljenje, po kojemu nas je
Bog otac spasio od vječnoga trpljenja.
Večernja je bila kombinirana s blagoslovom s presvetim Sakramentom.
Trapisti već liježu u sedam na večer. Jedva smo dospjeli da vidimo knjižnicu
i s nekom smo nostalgijom gledali veliku seriju Bolandista, te mnoge sveske Dom
Guerangerove "Anne liturgique". Vidjeli smo mnogo francuskih
knjiga i začudili se kada nam je knjižničar rekao, da sva braća govore francuski.
Samostan su podigli u osamdesetim godinama prognani francuski trapisti i još
danas imade u njemu više Francuza.
Kompletorij.
Na večernju smo se molitvu, na kompletorij, najviše veselili. Posve razumljivo!
Htjeli smo da čujemo kako trapisti pjevaju "Salve Regina",
taj biser crkvene glazbe. Monasi, koji mole kompletorij povode se za Spasiteljem,
koji je na Maslinskoj gori moli i tu prolio svoju krv za naše grijehe. San, što
će doskora doći, samo je slika smrti. Moramo da posvetimo Bogu ovu noć i moramo
ga moliti da potjera vraga, koji najradije- a osobito monasima - u noći šalje
svoje napasti "Braćo budite umjereni i bdijte, jer vrag, vaš neprijatelj,
kao ričući lav obilazi okolo i traži koga da proždere: njemu se puni vjere oprite.
No Ti se, Gospode, smiluj nama." I ako monasi znaju da je kula njihovog
samostana okružena neprijateljima duše, vragovima, ipak se oni potpuno uzdaju
u Gospoda: "Kada sam ga pozvao, Bog moje pravednosti me je uslišao... Spavat
ću i posve ću se u miru odmoriti, jer si me sam Ti Gospodine, na poseban način
u nadi okrijepio". Istu misao obrađuje i slijedeći 90. psalam: "Tko
stanuje pod okriljem Svevišnjega ostat će pod zaštitom nebeskoga Boga... te se
ti ne ćeš bojati noćnih strašila, strijele koja po danu leti, zala, koja se po
mraku kreću... Jer je on zapovjedio glede tebe, svojim anđelima, da te čuvaju
na svim svojim putovima". Himan sv.Ambrozija "Telucis ante
terminum" u sebi koncentrira sav ovaj noćni ugođaj. Ososbito se u
njemu moli noćna zaštita i obrana od loših nečistih snova i od različitih prikaza...
Doskora se začuše zvuci antifone "Salve Regina". Sva se ljepota
ovih stihova, koji potječu iz XI st., može tek razumjeti, kada ih pjevaju pobožne
duše. Čovjeku se čini da tužni anđeli nose k nebu suze žalosnice ljudskoga roda.
Zadnji krik sv.Bernarada: "O clemens, o pia, o dulcix Virgo Maria" sa
svim svojim modulacijama izražava svu žalost zapuštenog čovječanstva, koje goji
neizmjernu ljubav prema Onoj, koja je okrunjena suncem, stoji na mjesecu, a ovjenčana
je s dvanaest zvijezda".
Unutarnji sjaj.
Kada dođete u Chartres i izvana stanete razgledavati glasovitu srednjovjekovnu
katedralu, ne opažate na njoj ništa osobito. Vidite bezbroj šiljatih lukova i
lučića, stupova, oslonaca, kipova. Pomno promatrate zavoje velike centralne ružice
(rosace) i sivo staklo, isprutano bjelkastim crtama, što označuju razne biblijske
scene. Stanite unutra za lijepog, sunčanog dana! O udivljenja! Ponutrica gori
grimizno-rumenim, tamno-modrim, žutim, zelenim bojama. Kao da ste ušli u kaleidoskop
- u carstvo fantastičnih priča. Tko bi rekao, da ona velika ruža, koja izvana
sliči sivom isprutanom staklu, baca tkao divne reflekse boja i pretvara cio golemi
prostor katedrale u magijsko carstvo najdubljih ugođaja? Tko bi rekao, da na
njoj žive anđeoski prizori, koji sa svojim žarkim šarenim bojama pjevaju himan
Bogu? I kada zrake sunca prolaze kroz ta stakla, stakla počinju da žive i da
svojim čarobnim bojama blago umivaju svu ponutricu katedrale... I kada bijednik
bez vjere dođe u trapistički samostan, to mu se čini, da je došao pred bezbojnu
kamenitu katedralu. Možda će se diviti organizaciji toga reda, svim lukovima
i lučićima njihovog života, svim sitnicama njihovog dnevnog reda, ali jamačno
neće moći da razumije, zašto da razboriti ljudi mogu prigrliti takav život. Neće
moći da to razumije, jer sve promatra izvana; neka uđe u katedralu njihove duše,
u kojoj tinja vječno svjetlo Duha Svetoga i koju rasvjetljuje sunce Posvetne
Milosti, i neće se moći da nadivi čarobnom sjaju i ljepoti, što će ih otkriti.
- A za nas katolike, koji živimo u svijetu, sveta je liturgija ona vratašca,
pomoću kojih možemo da zavirimo u to svetište.
Zaista dođe li čovjek nekatoličkoga duha u trapističkiki samostan, vidi on u
svemu samo ono što je teško i skrajno: hladne sobe, tvrde ležaje, ustajanje u
dva sata noći, bezmesnu hranu, postove, neprestanu šutnju, turobno i često moljenje,
natpise, koji sjećaju na smrt, vječnost, duše koje trpe u čistilištu i slično.
Samog su Chateaubrianda prolazili srsi kada je pomislio na trapiste.
Posve drugi osjećaji obuzimaju novi katolički naraštaj, kada stupa među ove tihe
zidine. Nehotice mu melodije psalama 41.počinju strujati dušom: "Unići ću
u mjesto počivališta predivnoga, sve do doma Božjega" ili liturgijski stihovi: "Ovo
je stan Gospoda, silno je čvrsto sagrađen i dobro zasnovan ponad moćne hridi".
Kada naime znamo u čemu se sastoji unutarnji život trapista, to dosta lako zaboravimo
sve one fizičke poteškoće, koje mnogoga napune stravom. Sav njihov rad, sve žrtve
imaju služiti želji, da postanu što boljim dionicima samog Božanskog života.
Svi svećenici dolaze u određene sate danju i noću i pjevaju božanski oficij.
Kada slušamo ove divne melodije i nastojimo razumjeti i shvatiti smisao teksta,
to tek onda možemo pojmiti sreću tih ljudi, koji su ostavili prolazne radosti
ovoga svijeta i već ovdje na zemlji počeli pjevati hvalu Tvorcu, ne iščekujući
zato, kao mi što živimo u svijetu, čas smrti. I ako se je đacima, koji su prisustvovali
terci, konventualnoj misi, seksti, noni, vesperama i kompletoriju, rastumačilo
značenje pojedinih dijelova, ipak su oni mogli tek da naslute ljepotu svečane
liturgije. Kod slijedeće "liturgijske ekskurzije" valjat
će temeljito pripraviti tekst onih dijelova, kojima se kani pribivati. Tada učesnici
ne će smjeti da budu samo puki gledaoci, koji promatraju s manje ili više razumijevanja,
što drugi rade, već će morati da budu dionici; oni će već unaprijed morati da
upoznaju tako dobro sam tekst, da će tom prilikom moći da obavljaju glazbeno
razmatranje i pojačaju tako red prijestoljem Svevišnjega zbor onih, koji mu pjevaju
hvalu.
Kada bismo se uputili u sve potankosti svojih dojmova ih Rajhenburga, ne bi to
bilo ništa drugo nego još točnije analiziranje oficija sv.Ivana Evanđelista.
Drugo upravo nijesmo ni doživjeli; mi smo tom prilikom nastojali da upijemo osjećaje
sv. Crkve i podali smo se dojmu onih nostalgičnih melodija, koje izražavaju čežnju
Zaručnice za svojim božanskim Zaručnikom. "Takav je prizor za mene",
veli francuski književnik Leon Bloy (Le Desespere, p.131) "najsvježiji od
svih odmora. Kada čovjek to vidi, mora priznati, da nije do tada ništa znao o
redovničkom životu. Čovjek se što više čudi, da je tako slabo poznavao kršćanstvo,
koje je do toga časa upoznavao samo iz nevrijednih književnih djela. I kao da
je Otac nebeski uzeo srce u svoju ruku da ga rastopi poput leda u usijanoj peći!
Osamnaest stoljeća kršćanstva ponovno započinje, kao nečuvena, nepoznata pjesma...dosta
je, da se čovjek stoga sjeti i da nikada ne zaboravi ovu noć - jer je sam Bog
tada prozborio".
Što Leon Bloy kaže na noćni oficij u jednom ovećem kartuzijanskom samostanu,
možemo mi dobrim dijelom da primijenimo na naš pohod u Rajhenburg.
|
na vrh stranice 
