Trapistički način života

Trapistički način života i njihova duhovnost prije svega je monaška što znači da trapisti žive povučeno od svijeta, pa je samim time njihova posebna zadaća da mole za ljude koji ih okružuju. Kao monasi trapisti slijede Pravilo sv. Benedikta živeći monaško geslo Ora et labora – Moli i radi. Trapistička se molitva sastoji od službene molitve Crkve, tj. Časoslova koji se velikom ljubavlju i pozornošću pjeva u korovima monaha i monahinja. Posebno je prisutno gregorijansko pjevanje koje trapističkoj molitvi daje posebnu dubinu. Nerijetko su brojni posjetitelji trapističkih samostana kazali kako su slušanjem pjevane molitve u trapističkim samostanima "uzdigli" dušu prema nebu. Svaki redovnik i redovnica svojim životom bez prestanka dokazuju da je njihov život neprestana molitva. Moliti se može i pri tjelesnom radu, šetnji nakon napornog posla, ispijanjem jutarnje kave u blagovaonici i dr. Trapisti svaki trenutak koriste kako bi se što više približili Bogu. Jedna novija, ali već glasovita odlika je i njihov odličan smisao za humor. Dobar se monah svojoj nezgodi zna uvijek nasmijati jer mrzovoljnost nije odlika kršćanina. Svakom trapistu Bog bi trebao zauzimati prvo mjesto u životu, pa je tako čitav njegov život uvijek usmjeren prema Bogu. Trapistička naobrazba se sastoji od svakodnevnog čitanja raznih vrsta knjiga, a dnevno čitanje Biblije (Lectio divina) predstavlja poseban pojam svakom trapistu. To što netko nosi crno-bijelo monaško ruho, ne čini ga odmah monahom. Monah zrači posebnom radošću koju pokušava prenositi na svoju braći ili sestre. Njegovo jutro započinje, a večer završava s molitvom na usnama. Trapistički red nisu obilježili filozofi, stručnjaci za književnost ili sveučilišni profesori nego generacije monaha i monahinja koji su živjeli životima šutnje i molitve čija je duhovnost bila usmjerena na križ po kome živimo i u kome jesmo. Možemo reći da trapisti bez molitve i rada ne mogu opastati. U trapističkim samostanima proizvode se i nadaleko glasoviti sirevi, pivo i drugi proizvodi, što ovisi o podneblju u kome se samostan nalazi. Trapistički samostani jesu vrlo mirna mjesta, ali tvrdnja da trapisti bez prestanka šute, ne odgovara istini. U svakom njihovu samostanu postoji točno određeno vrijeme za meditaciju i duhovno čitanje i to je otprilike sve što bi se moglo nazvati potpunom šutnjom. Po danu monasi mogu razgovarati i prema svakoj prilici se odnose u skladu s Pravilom sv. Benedikta kao vodičem u svakoj situaciji, osobito u odnosu prema drugima, tj. subraći i posjetiteljima. U vrijeme Kompleta (molitve Povečerja, pa do Laude - Jutarnje iz Časoslova) vlada tzv. Velika tišina koje se monasi strogo pridržavaju i u tom vremenu nije dopušteno razgovarati. Kad je to potrebno, trapisti mogu izaći iz samostana, npr. zbog poslovnih obaveza, kupovine, zdravstvenih razloga, obiteljskih prilika ili osobnih potreba za što traže dopuštenje svoga opata. Bez obzira na sve današnje "trendove" trapisti brojčano rastu i osnivaju nove samostane. Trapističku duhovnost 20. stoljeća posebno je obilježio Thomas Merton bez čijih bi glasovitih književnih djela duhovnost 20. stoljeća bila znatno siromašnija. Merton je svoje golemo kontemplativno trapističko iskustvo prenosio na ljude u svome samostanu i putem svojih knjiga širom svijeta. Nesigurnim dušama nastojao je ojačati vjeru, a potaknuti na kontemplaciju one koji je nisu imali priliku živjeti. Thomas Merton jedan je od najvažnijih suvremenih duhovnih pisaca i vjerojatno najpoznatiji trapist modernog vremena.