Trapistička kultura

Trapisti u književnom i umjetničkom smislu nemaju istaknutijih pojedinaca(osim Thomasa Mertona, Andre Loufa i još nekih pisaca). Ono što je kod trapista posebno je nebrojeno mnoštvo monaha i monahinja koji su kulturološki stvarali slike, pjesme i knjige različitih sadržaja u skrovitosti svojih samostana, više ili manje skriveni od javnosti.
Jedina stvar u kojoj je moguće promotriti tipičnu trapističku duhovnost i način života bila bi arhitektura. Trapistički samostani nisu jako stari, jer ni Red nije jako star, ali ono što treba naglasiti u ovom pitanju je jednostavnost u arhitekturi. Trapisti nemaju kao benediktinska ili cistercitska braća puno velikih i glasovitih samostana no svi se trapistički samostani odlikuju izvornom trapističkom jednostavnošću. U trapističkim crkvama uglavnom nije moguće vidjeti ništa osim križa, oltara, svetohraništa i Gospinog kipa. Mnoštvo kipova, slika, fresaka i ukrasa odvraća pozornost od molitve te oni mogu postati sami sebi svrhom. Nakon II. Vatikanskog sabora iz trapističkih je crkava uklonjeno sve suvišno, a zadržano je samo ono što je uistinu potrebno u kući Božjoj. Dakako, to nije bio kulturocid jer su sva stara umjetnička djela svoje mjesto našla u muzejima i time u potpunosti očuvana. Uostalom, sv. Bernard je od prvih cistercita tražio da se grade krajnje jednostavne crkve bez nepotrebnih ukrasa. Samostani su kod trapista uglavnom prislonjeni uz opatijsku crkvu i povezani su s njom klaustralnim hodnikom. Neki samostani građeni u novije vrijeme vrhunska su djela moderne arhitekture kao češki Novy Dvur ili belgijski Soleilmont. Neki od starijih kao Marija Zvijezda u Bosni, francuski Acey ili austrijski Egelszell zaštićeni su kulturno-povijesni spomenici.