Reforma cistercita i nastanak trapista

Trapisti pripadaju monaškoj obitelji koja slijedi Krista živeći po Pravilu sv. Benedikta iz Nursije, oca zapadnog monaštva, utemeljitelja samostana Subiaco i Monte Cassino. Nadimak "trapisti" dobili su po reformskom pokretu koji je započeo u 17. stoljeću u francuskom cistercitskom samostanu Notre Dame de La Trappe u Normandiji, pod vodstvom opata Armanda Jeana le Bouthilliera de Rancea. Taj je reformski pokret bio nadahnut obnoviteljskim pokretom koji je počeo 500 godina prije u samostanu Cîteaux pokraj Dijona u Francuskoj, kojim se nastojalo utjecati na promjenu dotadašnjega labavog načina života monaha u mnogim francuskim samostanima. Zato je i službeno ime trapista Ordo Cisterciensis Strictioris Observantiae (O.C.S.O.), tj. Red cistercita strožeg opsluživanja. Trapisti su zapravo reformirani cisterciti koji su svoje djelovanje započeli kao neznatan mjesni reformski pokret, a danas u svijetu djeluju u više od 100 samostana. Manje je poznato da trapisti imaju i žensku granu koja ima 72 samostana, najviše u Europi. Trapisti su kontemplativan red u Katoličkoj crkvi koji služi Bogu i braći ljudima šutnjom, molitvom i tjelesnim radom. Ti tihi monasi i monahinje cijeli svoj život posvećuju Bogu na životnom putu kojim upravlja križ.
Od vremena Bernarda iz Clairvauxa sve do 17. st. cisterciti su imali velike uspone, ali i padove. Nakon reforme reda cisterciti posjeduju mnogobrojne samostane na prostoru zapadne Europe. Papa Eugen IV. opatu Cîteauxa 1438. daruje titulu generala Cistercitskog reda. Prodorom protestantizma na područje zapadne Europe i nestankom katoličkih zajednica nestaju i cisterciti s nekih područja. Tako 1536. engleski kralj Henrik VIII. ukida sve cistercitske samostane u Engleskoj, Velsu i Irskoj, a dvije godine nakon toga ukidaju se, pale, ruše i pljačkaju opatije u Škotskoj, Skandinaviji i protestantskom dijelu Njemačke. Za vrijeme rata s hugenotima u Francuskoj i Flandriji uništeni su brojni cistercitski samostani. Budući da su u Francuskoj u to vrijeme samostani bili podložni državi, plemstvo je sebi pripisivalo pravo na odabir opata, pa bi oni često bili ljudi bez imalo vjere, ili oženjeni, a titula opata mogla se čak i kupiti. U takvu stanju monaštvo u Francuskoj gubi svoju vrijednost i smisao, i sve manje ljudi pokazuje zanimanje za monaški život, a u samostanima ne vlada gotovo nikakva stega. Tada na povijesnu scenu stupa vrlo pobožan i vrijedan cistercitski opat samostana Notre Dame de la Trappe u Normandiji prečasni Armand Jean Bouthillier de Rance koji u svome samostanu uvodi red i stegu po primjeru sv. Bernarda. U svome reformskom nastojanju De Rance nailazi na mnoge protivnike, ali se u vremenu od 1665. do 1700. oblikuje reforma koja se širi iz njegova samostana u druge cistercitske samostane. Opat De Rance je 1700. umro, a osamdeset devet godina poslije, 1789., Francuska revolucija zatire sve redovničke kuće, među njima i La Trappe koji biva porušen. Malobrojni trapisti nalaze utočište u već prije sekulariziranom kartuzijanskom samostanu Valsainte u Švicarskoj, nedaleko od Fribourga. Iz toga grada trapisti su se morali raspršiti po cijelom svijetu. Godine 1803. prvi trapisti pristižu u Maryland u SAD, ali oni nisu provodili osobito dosljedan monaški život i bavili su se dušebrižništvom među katolicima te američke savezne države. Oko 1814. nailazimo na cistercitske reforme la Trappe u Rusiji, Njemačkoj i Engleskoj, a 1825. trapisti grade nove fundacije u Novoj Škotskoj (od Rhode Islanda do Massachusettsa). Tridesetak godina poslije nastaju i danas postojeće opatije Gethsemani u Kentuckyju i New Melleray u Iowi kao središta trapističkog načina života srednjeg američkog Zapada. Zahvaljujući tim samostanima, započinje slavna priča o trapistima. Iz jedva dvadesetak trapističkih samostana 1892. nastaje trapistički red kojemu papa daje odobrenje. Tada se javljaju brojne nove trapističke fundacije u Kanadi, SAD-u, Irskoj, Japanu, Engleskoj, Kini itd. Antiklerikalna francuska vlada 1903. ukida sve samostane Reda na svome prostoru. Mnogi trapisti 1937. bivaju žrtvama kineskog ustanka, a brojna su braća izgubila živote u II. svjetskom ratu, zbog ljubavi prema bližnjima. Osobito je zloglasan masakr njemačkih nacista nad braćom samostana Notre Dame de les Dombes pokraj Liona. Neki su od tamošnjih monaha pokušali spasiti nekoliko Židova od sigurne smrti, ali su otkriveni i smaknuti. Na našem su prostoru komunisti glađu izmorili i u smrt odveli mnogu braću samostana Marija Zvijezda (Maria Stern) pokraj Banja Luke. Nakon rata nastaju trapističke fundacije u Južnoj Americi, Aziji i Africi. Neki se samostani, nažalost, zatvaraju kao Rajhenburg u Sloveniji, Iles i Les Dombes u Francuskoj. U novije vrijeme nastaju samostani Novy Dvur u Češkoj i Myrandel u Danskoj te ženski samostan Tautra u Norveškoj itd. "Staro uminu, novo, gle, posta!" Najviše samostana danas ima u Europi, a odmah potom slijedi Amerika s puno novih samostana u kojima cvjeta monaški način života. U nekim misijskim zemljama red je u punom procvatu, a negdje, kao u Kini, skriven je u ilegali, dok je, negdje, kao u Bosni, pred nestankom. Red je otvoren volji Božjoj i priprema nove fundacije u Libanonu i na Sejšelima. Cijeli Red je 1996. potresla mučenička smrt trapista u samostanu Notre Dame de l’Atlas u Alžiru koje su smaknule fanatične islamske paravojne postrojbe (GIA-Groupe Islamique Armé). Danas muška grana trapističkog reda ima 103 samostana uključujući pridružene iz drugih cistercitsko-trapističkih pokreta među kojima je i anglikanski Ewell koji je, nažalost, zatvoren 2002. U svim samostanima njeguje se izvorna cistercitska kontemplacija obogaćena tjelesnim radom, kako to uči Pravilo sv. Benedikta "da se u svemu slavi Bog".