Cîteaux - Novi Samostan

U 11. stoljeću, veliki je broj onih koji žele živjeti pustinjačkim životom. Neki će ostati usamljeni, drugi će privući sljedbenike. Tako niču zajednice, od kojih će neke vrlo brzo nestati, druge će pak duže potrajati. Među velikanima - utemeljiteljima ili reformatorima vjerskih redova, ističe se Bruno, Norbert, Robert iz Arbrissela, Stjepan de Grandmont,. No povijest pamti imena osnivača Cîteaux-a čiji blagdan slavimo 26. siječnja, tj. Roberta, Albérica i Stjepana Hardinga

Na početku, u šumi Collan, u Burgundiji

Oko 1070. godine jedan pustinjak se povlači u šumu Collan pokraj Tonnerre-a u regiji Yonne. Tamo privlači sljedbenike i uskoro ih je bilo sedmorica. Tražeći iskusna čovjeka koji će ih voditi, obraćaju se čak papi kako bi ostvarili svoju nakanu. Taj čovjek, benediktinski redovnik, Robert, ulazi vrlo mlad u opatiju Moutier-la-Celle, pokraj grada Troyes i u 25. godini postaje prior. U dobi od 40 godina imenovan je upraviteljem samostana Sv. Mihaela u Tonnerre-u, a dvije godine kasnije upravlja samostanom Saint-Ayoul u Provins-u, gdje ga papa Grgur VII postavlja na čelo pustinjaka iz Collan-a, koje usmjerava prema cenobitskom životu.

Molesme, prvi samostan

Skupina, koja se u međuvremenu povećala, uskoro napušta močvarnu i nezdravu šumu u Collan-u. Odlazi u Molesme osnovati pravi samostan, kojemu je Robert opat, a Albéric, jedan od pustinjaka – predstojnik. Tu im se pridružuje i Stjepan Harding, Englez koji se vraća s hodočašća iz Rima. Ušavši vrlo rano u samostan Sherborne, napušta otok kako bi studirao na kopnu. Nepoznata su nam mjesta koja je obišao, ali jasno pokazuje da se temeljito upoznao sa Biblijom i svime što obuhvaća svećeničko obrazovanje.

Cîteaux

U krugu zajednice, Robert nailazi na jaki otpor idealu redovničkog života kojemu teži. Stoga, u zimi 1097. godine odlazi s Albéricom, Stjepanom i još nekolicinom redovnika, tražiti od papina opunomoćenika, Hugues-a de Die, dozvolu za osnivanje «Novoga Samostana» sa redovnicima iz Molesme-a, koje je takav projekt privlačio. Dobivši dozvolu koju potvrđuje biskup iz Chalon-a, 21 redovnik odlazi pod vodstvom Roberta. Pronalaze smještaj u Cîteaux-u, koji se nalazi na granici dijeceze u Chalon-u, posjedu Renarda de Beaune, na području Burgundije.

Od samih početaka, posredstvom papina poslanika, vojvoda Eudes iz Burgundije, opskrbljuje ih najnužnijim potrepštinama kako bi preživjeli i sagradili samostan od drveta. Za Božić 1098. godine, daruje im vinograd u Meursault-u, koji će se kasnije postati nadaleko čuven.
Za to vrijeme u Molesme-u, redovnici, spoznavši da su izgubili poštovanje susjedstva, obraćaju se papi kako bi im vratio Roberta. Poslušavši papina izaslanika, Robert im se vraća s nekoliko redovnika koji su loše podnosili samoću.

Cistercitski red se ustrojava

Mala zajednica u Cîteaux-u, koju sada vodi Alberic, teško se oporavlja od Robertova odlaska. Posla ne manjka: izgradnja samostana, krčenje zemlje i isticanje njene vrijednosti, kopije rukopisa nužnih za liturgijski i duhovni život. Nekoliko aspiranata se pojavljuje, ali vrlo malo ustraje, vjerojatno obeshrabreni strogošću života u zajednici.
U takvome teškome okruženju umire Alberic (1109.). Stjepan Harding postaje poglavarom. Ali Bog pazi i čuva: dolaskom Bernard-a de Fontaine-a sa trideset pratitelja, kaže tradicija, ohrabruje zajednicu i omogućuje razmatranje osnivanja novih fondacija: čak četiri u tri godine! La Ferté (1113.), Pontigny (1114.), Clairvaux kao i Morimond(1115.).

Stjepanov genij uspijeva dati prednost stvaranju, a da se pritom pridržava izvornih zahtijeva i njihova duha: Povelja milosrđa (Carta Charitatis) i jednodušnosti, bit će zajednička osnova za ustrojstvo onoga što će kasnije postati cistercitskim redom. Jednom godišnje, revidira je skupština svih poglavara u Cîteaux-u, postupno dodajući statutarne odluke temeljene na proživljenom - na iskustvu. Zatim su dodatni i zakonici pridruženi kako bi se odredila redovnička služba (Ecclestiastica Officia), odnosno braće laika (Usus Convesorum). Ovi potonji, premda tretirani kao redovnici, nisu morali ići na iste liturgijske molitve i posvećuju više vremena fizičkome radu.